Piše: Džefri Saks
Primarni zadatak bilo kog predsjednika SAD-a je da održi naciju bezbjednom. U nuklearnom dobu, to uglavnom znači izbjegavanje nuklearnog Armagedona.
Bezobzirna i nesposobna spoljna politika Džoa Bajdena nas približava uništenju. On se pridružuje dugoj i neuglednoj listi predsjednika koji su kockali sa Armagedonom, uključujući njegovog neposrednog prethodnika i rivala, Donalda Trampa.
Izjave o nuklearnom ratu su trenutno svuda prisutne. Lideri zemalja NATO-a pozivaju na poraz, pa čak i rasparčavanje Rusije, dok nam govore da ne brinemo oko 6.000 ruskih nuklearnih bojevih glava.
Ukrajina koristi rakete koje je obezbijedio NATO da onesposobi dijelove ruskog sistema za rano upozoravanje na nuklearni napad unutar Rusije. Rusija, u međuvremenu, izvodi nuklearne vježbe blizu svoje granice sa Ukrajinom.
Američki državni sekretar Entoni Blinken i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg daju zeleno svjetlo Ukrajini da koristi NATO oružje za udare na rusku teritoriju, kako ekstremistički ukrajinski režim, koji je sve očajniji, smatra prikladnim. [Rusija je upozorila na „ozbiljne posljedice“ ako bude pogođena takvim projektilima dugog dometa.]
Ovi lideri, na našu veliku žalost, zanemaruju najosnovniju lekciju nuklearne konfrontacije između SAD-a i Sovjetskog Saveza tokom Kubanske raketne krize, koju je održao predsjednik Džon F. Kenedi, jedan od rijetkih američkih predsjednika u nuklearnom dobu koji je ozbiljno shvatio šta znači naš opstanak. Nakon krize, Kenedi je nama i svojim nasljednicima rekao sljedeće:
„Iznad svega, dok branimo naše vitalne interese, nuklearne sile moraju izbjegavati one konfrontacije koje dovode protivnika do izbora između ponižavajućeg povlačenja ili nuklearnog rata. Usvajanje takvog kursa u nuklearnom dobu bilo bi dokaz bankrota naše politike — ili kolektivne želje za smrću svijeta.”
Bajden danas radi upravo, sprovodeći politiku bankrota i bezobzirnosti.
Nuklearni rat može lako nastati kao rezultat eskalacije nenuklearnog rata, ili ako neki lider zapaljivog govora koji ma pristup nuklearnom naoružanju odluči da izvede iznenadni prvi udar, ili zbog znatne pogrešne procjene.
Posljednja od ovih mogućnosti se gotovo dogodila čak i nakon što su Kenedi i njegov sovjetski kolega Nikita Hruščov dogovorili kraj Kubanske raketne krize, kada je oštećena sovjetska podmornica bila na ivici lansiranja torpeda sa nuklearnom bojevom glavom.
Većina predsjednika, i većina Amerikanaca, nemaju pojma koliko smo blizu provalije. Bilten atomskih naučnika, osnovan 1947. godine delimično da bi pomogao svijetu da izbjegne nuklearno uništenje, uspostavio je Časovnik Sudnjeg dana kako bi pomogao javnosti da shvati ozbiljnost rizika sa kojima se suočavamo.
Stručnjaci za nacionalnu bezbjednost prilagođavaju časovnik u zavisnosti od toga koliko smo daleko ili blizu „ponoći“, što znači istrebljenje. Danas su postavili časovnik na samo 90 sekundi do ponoći, što je najbliže od početka nuklearnog doba.
Časovnik je koristan pokazatelj koji predsjednici su „shvatili“ opasnost, a koji nisu. Tužna je činjenica da je većina predsjednika bezobzirno kockala sa našim opstankom u ime nacionalne časti, ili da bi dokazali svoju ličnu snagu, ili da bi izbjegli političke napade ratnih huškača, ili kao rezultat čiste nesposobnosti.
Po jednostavnom i direktnom brojanju, pet predsjednika je postupilo ispravno, pomjerajući časovnik dalje od ponoći, dok nas je devet približilo Armagedonu, uključujući i najnovijih pet.
Hari Truman je bio predsjednik kada je Časovnik Sudnjeg dana otkriven 1947. godine, postavljen na sedam minuta do ponoći. Truman je podsticao nuklearnu trku i napustio funkciju sa časovnikom na samo tri minuta do ponoći. Ajzenhauer je nastavio nuklearnu trku u naoružanju, ali je takođe započeo prve pregovore sa Sovjetskim Savezom o nuklearnom razoružanju. Kada je napustio funkciju, časovnik je vraćen na sedam minuta do ponoći.
Kenedi je spasio svijet hladnokrvnim razmišljanjem tokom Kubanske raketne krize, umjesto da je slijedio savjete zapaljivih savjetnika koji su pozivali na rat (za detaljan izvještaj, vidjeti majstorsko djelo Martina Šervina „Gambling with Armageddon“, 2020).
On je potom 1963. godine sa Hruščovom pregovarao o Sporazumu o djelimičnoj zabrani nuklearnih testiranja. Do trenutka kada je bio ubijen u atentatu, koji je možda bila državni udar kao rezultat Kenedijeve mirovne inicijative, JFK je pomjerio časovnik na 12 minuta do ponoći, što je veličanstveno iistorijsko dostignuće.
To nije dugo trajalo. Lindon Džonson je ubrzo eskalirao rat u Vijetnamu i pomjerio časovnik ponovo na samo sedam minuta do ponoći. Ričard Nikson je ublažio tenzije i sa Sovjetskim Savezom i sa Kinom, i zaključio Sporazum o ograničenju strateškog naoružanja (SALT I), pomjerajući časovnik ponovo na 12 minuta do ponoći.
Ipak, Džerald Ford i Džimi Karter nisu uspeli da obezbjede SALT II, a Karter je sudbonosno i nerazumno dao zeleno svjetlo CIA-i 1979. da destabilizuje Avganistan. Do trenutka kada je Ronald Regan stupio na dužnost, sat je bio samo četiri minuta do ponoći.
Narednih 12 godina obilježilo je kraj Hladnog rata. Veliki dio zasluga pripada Mihailu Gorbačovu, koji je težio da reformiše Sovjetski Savez politički i ekonomski, i da okonča konfrontaciju sa Zapadom.
Ipak, zasluge takođe pripadaju Reganu i njegovom nasledniku Džordžu Bušu Starijem, koji su uspješno sarađivali sa Gorbačovom kako bi okončali Hladni rat, što je potom dovelo do raspada samog Sovjetskog Saveza u decembru 1991.
Do trenutka kada je Buš napustio dužnost, sat Sudnjeg dana je bio na 17 minuta do ponoći, najsigurnije vrijeme od početka nuklearnog doba.
Na žalost, američki bezbjednosni establišment nije mogao da prihvati „da“ kao odgovor kada je Rusija izgovorila odlučno da mirnim i kooperativnim odnosima. SAD su morale da „pobjede“ u Hladnom ratu, a ne samo da ga okončaju.
Trebalo je da se prklamuju i potom dokažu kao jedina supersila na svijetu, ona koja će jednostrano pisati pravila novog američkog „poretka zasnovanog na pravilima“.
Poslije 1992. godine, SAD su spokrenule ratove i proširile svoju ogromnu mrežu vojnih baza kako su smatrale da je ispravno, uporno i demonstrativno ignorišući crvene linije drugih nacija, zapravo ciljajući na to da nuklearne protivnike dovedu do ponižavajućih povlačenja.
Od 1992. godine, svaki predsjednik je ostavio SAD i svet bliže nuklearnoj anhilaciji nego njegov prethodnik. Sat Sudnjeg dana je bio na 17 minuta do ponoći kada je Klinton došao na vlast, ali samo devet minuta manje kada je napustio funkciju.
Buš je pomjerio sat na samo 5 minuta, Obama na 3 minuta, a Tramp na samo 100 sekundi. Sada je Bajden doveo sat na 90 sekundi.
Bajden SAD uveo u tri žestoke krize, od kojih svaka može završiti u Armagedonu. Insistiranjem na proširenju NATO-a na Ukrajinu, protiv ruske jasne crvene linije, Bajden je više puta tjerao Rusiju na ponižavajuće povlačenje.
Stajanjem na stranu genocidnog Izraela, podstakao je novu trku u naoružanju na Bliskom istoku i opasno proširenje bliskoistočnog sukoba.
Izazivajući Kinu u vezi sa Tajvanom, koji SAD navodno priznaju kao dio jedne Kine, pozvao je na rat sa Kinom. Tramp je slično podgrjavao nuklearni lonac na nekoliko frontova, najflagrantnije sa Kinom i Iranom.
Vašington izgleda da je ovih dana u skladu s jednoumljem koje glasi: više finansiranja ratova u Ukrajini i Gazi, više naoružanja za Tajvan. Sve bliže prilazimo Armagedonu. Ankete pokazuju da američki narod u velikoj mjeri ne odobrava američku spoljnu politiku, ali to mišljenje malo vrijedi.
Moramo vrištati zalažući se za mir u svakoj prilici. Opstanak naše djece i unuka zavisi od toga.
Džefri D. Saks je univerzitetski profesor i direktor Centra za održivi razvoj na Univerzitetu Kolumbija, gdje je bio direktor Instituta Zemlja od 2002. do 2016. godine. Takođe je predsjednik UN-ove Mreže rješenja za održivi razvoj i komesar UN-ove Komisije za razvoj širokopojasne mreže.
Izvor: Consortium news
Prevod: Žurnal
