Piše: Srđan Garčević
S obzirom na dramatičan početak godine—kada su Sjedinjene Države usmerile pažnju na Grenland, a požari poharali neke od najlepših delova Los Anđelesa—jedna priča o lokalcu koji je doživeo uspeh razgalila mi je dušu.
Reč je o Dorijanu Puki, 28-godišnjem Albancu koji živi u Londonu i poznatom influenseru na društvenim mrežama. Pukina slava (ili, preciznije, ozloglašenost) zasniva se na činjenici da se često pojavljuje u britanskim medijima dok provocira britanske političare – posebno Najdžela Faraža – snimcima svog raskošnog načina života u Velikoj Britaniji. Na njegovom TikToku možete ga videti kako se vozi skupim automobilima po Londonu sa psom, uživa na prelepoj korniškoj obali ili se odmara u lepim hotelima sa grejanim bazenima na otvorenom (što je retkost u hladnoj Britaniji). Ovi snimci su mi posebno zanimljivi jer je njegov način života upravo ono što sam i sam želeo—ali nisam uspeo—da postignem kada sam se preselio u Veliku Britaniju, prvo kao student na solidnom univerzitetu, a zatim četiri godine radeći u Londonu kao konsultant za veliku kompaniju, radivši više od šezdeset sati nedeljno na radnoj vizi vezanoj za poslodavca.
Iako sam i sam uživao u lepšim delovima Londona i proveo neko vreme u Kornvolu—u kućici tetke mog prijatelja u Fowey-u—shvatio sam da bih radije da se vratim u Srbiju, baš u vreme kada je Puka počeo da gradi svoje ime u Velikoj Britaniji, tokom referenduma o Bregzitu 2016. godine. U potrazi za usponom u britanskom društvu, odabrao je hrabriji put za koji ja nisam imao ni talenta ni obuke—provalu i pljačku—a uprkos tome što je neko vreme proveo u zatvoru (gde je pokrenuo svoju karijeru na društvenim mrežama), uspeo je da ostane u zemlji tražeći azil kroz vrlo složen britanski sistem državne i nevladine birokratije.
U svom najnovijem popularnom videu, koji su zabeležili Daily Mail i GB News, proslavio je 2025. godinu sa stilom, u klubu u centru Londona. S druge strane, kad god imam nameru da posetim prijatelje u Velikoj Britaniji i proslavim njihove svadbe ili dolazak nove dece, sigurno potrošim manje nego Puka za izlazak; samo sada mi je potrebno da prođem kroz mukotrpnu, dugu i skupu proceduru dobijanja vize.
Krajem 2000-ih, u doba najvećeg uspona globalističkog liberalizma, tokom Obamine administracije u SAD, studirajući filozofiju, politiku i ekonomiju u propalom postindustrijskom gradiću u središnjoj Engleskoj, bio sam podučavan i socijalizovan u okruženju gde su me uveravali da britanska ekonomija znanja u procvatu ima za cilj da zadrži najbolje i najsposobnije „neto doprinosioce“ sistemu, ali i da je azilantska politika bila preoštra prema podnosiocima zahteva.
Čak i kada je mnogo Albanaca odlučilo da okuša sreću u Velikoj Britaniji proteklih godina—gde sada drže rekord po broju hapšenja po glavi stanovnika (210 na 1000 ljudi)—brojni članci u prestižnim izdanjima poput Financial Times-a, koje su pisali različiti uticajni mislioci, poput još jedne istaknute Britanke albanskog porekla, filozofkinje Li Jpi sa Londonske škole ekonomije, objašnjavali su da ne postoji ništa što se zove „migrantska kriza,“ već samo uglavnom pristrasni stavovi prema novim pridošlicama.
Na mnogo načina, situacija s Dorijanom Pukom i nedavnom albanskom dijasporom u Velikoj Britaniji samo je primer kako svet izgleda kroz prizmu globalističkog realizma: nema problema s pristupom Velike Britanije imigraciji, a ako ih ima, postoje iz plemenitih razloga, u ovom slučaju želje da se pruži zaštita istinski ugroženima, kroz razrađenu, ali na kraju pravednu proceduru.
Isti taj pogled na svet, primenjen na mnogo strašniji problem, izrazio je i britanski popularni istoričar Tom Holand, govoreći o “gruming bandama”—decenijama dugim kriminalnim krugovima koji su napali ranjive devojčice radničke klase širom Ujedinjenog Kraljevstva, a na koje su lokalni i nacionalni političari, po svemu sudeći, gledali skroz prste. Godine 2015, kada su prve priče uspele da se izvuku iz dugogodišnjeg zaveta ćutanja koji su održavale uglavnom laburistički naklonjene institucije i mediji, Holand je izneo stav da, iako je ishod onoga što su zvaničnici uradili bio “monstruozan”—mnoge devojčice su silovane i zlostavljane, dok su mnogi od počinilaca dobili vrlo blage kazne—da su barem motivi, odnosno očuvanje mirnog multikulturnog suživota, bili “plemeniti.”
Zbog interesovanja Ilona Maska za ovu temu, ovaj stav nije izazvao samo gnev i podsmeh, već je podstakao i britanske komentatore da objasne da, umesto “plemenitosti,” ono što je bilo na delu bio je sebični interes, mada donekle prikriven gestovima ka uzvišenim idejama (tolerancija, raznolikost, itd.) i opravdan kroz elitne institucije medija i akademije koje su pokazale primetno odsustvo interesovanja za dublje istraživanje situacije. Možda bi se moglo zaključiti da laburistički političari nisu želeli da sebi prave probleme suprotstavljajući se glasačkom bloku i institucijama naklonjenim njima.
Kada se jednom primeti, ova sebična površnost globalnog liberalizma u suočavanju sa katastrofama koje donosi postaje nemoguće zanemariti. Ona je prisutna kada “tehnokrate” ne uspeju da preduzmu mere kako bi sprečile katastrofe, a zatim ih pripisuju “klimatskim promenama” (uz zapošljavanje prijatelja u neodređenim organizacijama usput). Ona je tu kada te iste tehnokrate uništavaju svoje ekonomije i društva, a zatim svoju nepopularnost pripisuju lažnim vestima i stranom mešanju. Međutim, najočiglednija je u inostranstvu, kada dobronamerni humanitarci uspeju da oslobode haos i teror, kao što su to činili na bezbroj mesta u proteklih četrdeset godina.
Do nedavno sam verovao da je taj frustrirajući hipokrizam mnogih zapadnih političara i komentatora—poput stalnog represiranja Srba na Kosovu ili izostavljanja zločina kao što je Božićni masakr u Kravici iz priča o ratovima u Jugoslaviji—bilo prosto demonstracija moći i interesa. Međutim, videći da se isto primenjuje u njihovim zemljama, shvatio sam da je ta površnost zapravo nesposobnost da se uoči razlika između sebičnih interesa i društvene, pa čak i fizičke realnosti. Na mnogo načina, tu površnost je nemoguće izbeći: ona je već decenijama prisutna u univerzitetima i medijima, a “površni” su bili vrlo neprijateljski nastrojeni prema svakome ko bi se usudio da ukaže na to da politika ne funkcioniše kao u knjigama Juvala Noe Hararija, gde su ljudi i društva beskonačno podložni oblikovanju, sve dok pričate odgovarajuće (i idealno dobre) priče i koristite tehnologiju dovoljno.
Nije čudo što ljudi poput Puke, koji nisu bili usađeni tim iluzornim pogledom na svet, uspevaju da ga bolje iskoriste za sebe nego oni koji su ga prihvatili bezrezervno. Srećom, sve više ljudi uviđa katastrofu koju je ovaj svetski pogled doneo.
Izvor: Kosovo Online
