Prestižna NIN-ova nagrada za 2025. godinu upravo je dodijeljena piscu Darku Tuševljakoviću za roman „Karota“ u izdanju beogradske „Lagune“.
Prema riječima Jovice Aćina, Tuševljakovićev roman „plijeni u svim svojim sastojcima, u pripovjedačkoj umješnosti, u razvijanju fabule, u zapletu i likovima, u opisima i temi o zlu i dobru u nama i drugima. Romanopisac nas ne štedi, ali upravo u tome jeste trajna vrijednost njegovog djela majstorski izatkanog odvažnošću da se upečatljivo dočara djelić drame u krajevima odavde do mora. Roman za pamćenje.“
- Šta za Vas predstavlja ovo priznanje koje u obilju ovdašnjih književnih nagrada i priznanja slovi za najprestižniju?
– Mislim da ne samo da slovi za najprestižniju, već to zaista i jeste. Tradicija NIN-ove nagrade je ogromna, ne samo po trajanju, već i po autorima i djelima koji su njom ovjenčani, tako da je velika čast primiti to priznanje i vidjeti svoje djelo u okruženju velikana. Kažu da je književnih priznanja mnogo, više nego što treba, ali ja se pitam ko je taj ko će odrediti granicu i reći – e, sada je dosta! Nagrada ima onoliko koliko ih ima, nije važan njihov broj, već uticaj i trag koji na književnost ostavljaju. U tom smislu, ova nagrada nosi svakako najveću težinu.
- Roman ste pisali dugo, kažete preko dvije godine. Šta je to toliko dugo u stvaralačkom procesu sazrijevalo tokom ovog perioda? Gdje ste zastajali, a gdje grabili hitro? Da li je konačno bilo teško staviti tačku na kraju romana i da li je ta tačka uopšte tačka?
– Tačno je da je za ovaj roman bilo potrebno izvjesno vrijeme, mada, nijedan prethodni nisam napisao u trenu oka. To je dugačak i često naporan proces, ne samo pisanje prve ruke, već i potonje dorađivanje teksta sve dok niste sasvim zadovoljni onim što je od njega ispalo. Mada, lažem. Pisac nikad svojim tekstom nije stoprocentno zadovoljan, ali negdje mora, kako kažete, staviti tačku i reći – to je to. Da bi se došlo dotle, potrebni su vrijeme i koncentracija. Tačka na kraju mog romana predstavlja svršetak osnovne priče, ali mislim da sam ostavio čitaocu dovoljno toga otvorenog da neke konce poveže sam. Volim da razmišljam o perspektivi likova nakon što se radnja opisana u romanu završila. Šta bi protagonista mogao raditi sjutra? Da li će se, s vremenom, izvući iz u knjizi opisanih kriza?
Zamena mesta: Ko su dobitnici Ninove i nagrade „Beogradski pobednik“
Priča se umnogome dotiče moje biografije, to ju je stvorilo, ali i povremeno spoticalo. Kada govorite o temi osetljivoj za vas, prirodno je da budete napeti i da tu najviše pazite da li ćete njenom obradom sebi napraviti pravu uslugu ili onu medveđu. Tako da je svakako bilo trzavica, mada, sa druge strane, pisanje nikad nije mirna rijeka i uvijek očekujem da će biti spoticanja, ma o kojoj temi pisao.
- Premda dominira fikcija, u romanu se i te kako otima i promalja sam život, Vaš život, naš život. Neminovno, Vaš tekst nailazi na prepoznavanje kod velikog broja ljudi sa ovih prostora, bilo da su i sami proživjeli ono što ste konačno i Vi u stvarnom životu ili su bili svjedoci, savremenici strašnih događanja, nepojmljivih vijeku u kojem su se desili…
– Da, pošto sam napisao roman, a prije nego što je uspio da dođe do publike, pretpostavio sam da će biti onih koji će moći da se poistovjete sa opisanim iskustvima. Iako je svako individualno iskustvo jedinstveno, mislim da mi, na ovim prostorima, dijelimo kolektivno iskustvo vezano za devedesete, za trenutak rascepa, i da čak i onaj ko nije lično doživio neku veliku traumu (ako takvih uopšte ima) može da prepozna mnoge elemente ove priče i da reaguje na njih. A ispostavlja se i da su ta iskustva univerzalna, jer globalno gledano ne odmičemo mnogo od, kako kažete, strašnih događanja. Kada je prošli vijek bio na izmaku, pomislio sam da je tradicija velikih i krvavih ratova, tradicija baruta i blata, ostala za nama, planetarno. Da će novi vijek ipak načiniti odmak od svega toga, da ćemo uznapredovati. Međutim, izgleda da sam bio naivan, jer se tu ništa nije promijenilo, naprotiv, čini se da je postalo još gore i strašnije. U tom svjetlu, vjerujem da treba pričati priče od prije nekoliko decenija, podsjećati ljude na mračnu tradiciju koja nijednom čovjeku ne može donijeti ništa dobro.
Moj roman nije ratni roman, iako u njemu ima ratnog vihora, nije ni istorijski, niti je dokumentaristički. To je antiratna izmaštana priča o minulom vremenu i događajima koji danas obitavaju samo u našim sjećanjima, ali ih to ne čini manje važnim, niti podložnijim zaboravu.
- Kontekst koji čini roman preslikan je zapravo iz Vašeg života. U kojoj mjeri je ova priča lična, ispovjedna, pa samim tim i bolna? Da li Vam je nakon što ste je ispričali donijela izvjesnu slobodu, neku vrstu olakšanja?
– Nešto ne vjerujem da je pisanje čin poslije kog se pisac, ma koju temu obrađivao, osjeća oslobođeno i rasterećeno. Možda jedino zbog toga što je dovršio svoj posao. Što je iznjedrio djelo. Ali, teme ostaju da nas muče i nakon što smo pisali o njima. Bilo bi, naravno, mnogo jednostavnije kada bismo sa svakom mogli da završimo nakon što udarimo posljednju tačku, ali to naprosto ne funkcioniše tako.
- U kojoj mjeri je Vaš životni put odredio stvaralački put, budući da ste više puta mijenjali mjesta stanovanja?
– O tome mi je teško da sudim, pošto nemam taj drugi život, u kom nisam mijenjao adrese, s kojim bih ovaj mogao da uporedim. Osim toga, ne smatram da sam pisac koji je u stanju da u djelima isključivo obrađuje temu sopstvenog života, pa da ga taj život usko odredi kao autora. Vjerujem da nekakvog uticaja jeste bilo, pošto često biram lokaciju kao osnovu za priču i to, pretpostavljam, vučem iz iskustva, ali to, naravno, ne znači da bih, da sam cio dosadašnji život proveo u Beogradu, pisao samo o njemu.
- Vaš junak, pripovjedač u romanu ima ožiljak koji nosi snažnu simboliku. Šta sve predstavlja jedan ovakav pečat (vidljiv ili nevidljiv) koji nosi svako od nas?
– Davorov ožiljak je fizička manifestacija njegove unutrašnje borbe, a i svjedočanstvo o nasilju koje u raznim oblicima provijava kroz roman. Tako da on ima simboličku i doslovnu ulogu, na isti način na koji, recimo, fantastički element u drugoj polovini romana služi kao metafora i kao nešto što se doslovno dešava. Taj ožiljak je pomalo kao zaseban živi entitet, on se zažari onda kada je Davor blizu nekog važnog mjesta iz njegove prošlosti, nalik na lampicu koja na nešto upozorava.
Pisac, prevodilac i urednik
Darko Tuševljaković je rođen 1978. u Zenici, BiH. Prvu priču objavio 2002. godine u regionalnoj antologiji priređenoj u saradnji s Uneskom i od tada objavljuje kraću i dužu prozu u raznim časopisima i antologijama u zemlji i regionu. Godine 2004. dobio je nagradu „Lazar Komarčić“ za najbolju novelu. Dosad je objavio tri zbirke priča („Ljudske vibracije“, „Naknadne istine“, „Hangar za snove“), kao i četiri romana („Senka naše želje“, „Jaz“, „Jegermajster“, „Uzvišenost“). Djela su mu se našla u užim i najužim izborima za relevantne književne nagrade u zemlji i regionu. Za roman „Jaz“ dobio je 2017. Evropsku nagradu za književnost, a 2023. je za zbirku priča „Hangar za snove“ dobio Andrićevu nagradu, a laureat je i Nagrade „Beskrajni plavi krug“. Djela su mu dosad prevedena na osam evropskih jezika. Živi u Beogradu i radi kao urednik i prevodilac.
- Kako ste postali pisac? Šta je to što je presudno uticalo na tu Vašu odluku?
– Vrlo rano sam odlučio da ću se u životu time baviti. Da ono što drugima želim da prenesem najviše volim da saopštavam kroz tekst. Prilično sam siguran da me je na stvaralački put odvela ljubav prema čitanju. Svaka pročitana priča otvara u nama nov univerzum i nevjerovatno je koliko smo takvih univerzuma sposobni da primimo. U toj magiji sam prosto morao da se oprobam.
- Imate li neke posebne rituale dok pišete?
– Potrebna je ili tišina, ili veoma glasna instrumentalna muzika, što je, zapravo, isto što i tišina. Luksuz da sebi ispunjavam neke posebne uslove nemam, pišem kada imam vremena i snage.
- Na kojim knjigama ste stasavali kao pisac, stvaralac?
– Literatura na kojoj sam odrastao i koju danas čitam je bila i ostala veoma eklektična. Veliki sam ljubitelj fantastičke književnosti, kao i drugih žanrova, ali podjednako sam zadojen i onim što se nezgrapno naziva glavnim tokom, to jest nežanrovskom književnošću (ako takvo nešto uopšte postoji, ali to pripada nekoj drugoj raspravi). Od Žila Verna, preko Asimova i Ursule Le Gvin, pa do En Tajler, Sola Beloua i Majkla Šejbona.
- Koje knjige preporučujete našim čitaocima?
– Vrlo je to nezahvalan posao, prvo, zbog toga što zavisi od trenutka, možda bih sjutradan preporučio neke sasvim druge, drugo, zbog toga što su preference stvar senzibiliteta, jer ja nisam ni književni teoretičar ni kritičar, te knjige doživljavam vrlo subjektivno. Neka čitaju ono što odgovara njihovom temperamentu ili neka baš namjerno izlaze iz zone komfora i čitaju nešto što se kosi s onim na šta su u stvarnom svetu navikli. Čitam i priče o vanzemaljcima i socijalne drame. Ali, ako me pitate šta sam poslednje čitao što mi se dopalo, onda su to, recimo, posljednji roman En Tajler, kao i novi roman Damira Karakaša.
Izvor: Dan
