Piše: Elis Bektaš
Kada je Đuza iza rata glumio u zeničkom pozorištu, na predstavi nije bilo nijednog domaćeg glumca. Time je po ko zna koji put potvrđen ponositi duh jednog nekad uzavrelog a tada već uveliko potrošenog i zbunjenog grada u kom mnogi tvrde da su potomci begova i da je pola Zenice pripadalo njihovim precima, ali ne umiju objasniti šta se zbilo pa je toliki begluk od materijalnih spomenika kulture uspio ostaviti samo jedan kućerak i jednu česmu. Koja se zove konjska jer su se na njoj konji pojili. Zato i ne treba da čudi što su glumci u tom gradu ignorisali Đuzino gostovanje, smatrajući da od njega nemaju šta da nauče. Ali to svakako nije tema ove pripovijesti, već nešto posve drugo.
Đuza je u Zenicu stigao tako što sam se ja čuo sa svojim prijateljem Đorđem pa ga pitao šta radi a on rekao da je upravo završio režiju jedne kamerne predstave sa Đuzom, Ljiljanom Lašić i onim malim Bosiljčićem, dok je još bio simpatičan. Onda sam ja u šali kazao
– A što ti njih ne bi doveo ovamo?
Na to je Đorđe rekao
– Da znaš da ću ih pitati da li im se dolazi.
Ja sam mislio da je i on to kazao u šali ali nije i zeničko je pozorište uskoro primilo prve goste iz Beograda nakon dugo i predugo vremena.
Velika pozorišna sala bila je premala da primi sve te dobre i čestite žene u zrelim, pa i prezrelim godinama, koje su došle vidjeti maestralnog i neusporedivog Đuzu koji se zvao još i Rodoljub ali samo u Pozorištu u kući. Poslije predstave otišli smo u kafanu da pijemo, jedemo i slavimo bujajući život, premda nije bilo proljeće već jesen ali život je ipak bujao i strujao kroz krhku umjetničku žilicu između Zenice i Beograda.
U neka doba Đorđe me odvede do Đuze i predstavi kao čovjeka koji je na neki način zaslužan za to lijepo i ugodno veče. Ja sam se malo zacrvenio i pogledao u vrhove obuće, ali nisam pogled spustio dovoljno brzo te tako uočih da je u Đuzinom oku zaiskrila jedna suzica. Meni nije bilo posve jasno šta će ta suzica tu ali poslije sam saznao da je Đuza jednom davno glumio u Zenici pa se taj divni čovjek i izuzetni glumac sjetio mladosti i svih onih varljivih zanosa i predizbornih obećanja što ih ona nudi.
Onda je Đuza ustao pa me posjeo kraj sebe i rekao
– Imate li kakvu želju, da vam se odužim za ovo divno veče?
Ja inače nisam čovjek od velikih želja, a one koje imam teško da mi ih neko iz umjetničkog svijeta može ispuniti, što je posve razumljivo. Ta otkud umjetnicima artiljerijski Luger iz 1913. godine ili Remingtonov SA revolver u kalibru .44. Ali jednu sam želju ipak imao i te večeri i znao sam da mi je Đuza može ispuniti, kao što sam znao i da moram pobijediti stid po svaku cijenu jer druge prilike u životu za njeno ispunjenje neću imati. Skupio sam hrabrost i kazao Đuzi
– Ja bih, ako je moguće, da mi otpjevate Devojko mala.
Elis Bektaš: Nacistička estetika Holivuda i Dodikovo kmečanje
Onda me je Đuza zagrlio i otpjevao mi tu pjesmu na uho.
Ta pjesma meni je inače veoma bitna jer je to jedina melodija na koju sam ikad u životu plesao, sa jednom prelijepom djevojkom čije ime, naravno, neću otkriti ali ona će znati da je o njoj riječ ako pročita ovu pripovijest.
A što ja sve ovo vama pričam, draga djeco? Pa iz dva razloga. Prvo, da se malo razmećem i kurčim, jer mi se vala može. Koliko vi čeljadi znate da im je Đuza na uho pjevao Devojko mala? A drugi je razlog to što vas imam namjeru podučiti jednoj velikoj i jednostavnoj istini koja veli da se nikad ne smijete predavat malodušju i očaju jer će vas onda život početi snabdijevati time čemu ste se predali.
Meni se malo prije susreta sa Đuzom desilo jedno neugodno i dosadno iskustvo u trajanju od nekoliko godina ali ja se nisam predao malodušju i očaju, vjerovatno stoga što tad još nisam bio pisac, a sumnjam da bih se i danas predao. Ako sam u međuvremenu i postao pisac, barem nisam postao organizovani i plemeniti pisac, dakle nisam postao pisac od one vrste koja se vazda prepušta nekakvom kenjkanju, kmečanju i zanovijetanju.
Nisam se, dakle, predao i eto, dočekao sam da me život nagradi jednim prelijepim i čudesnim trenutkom koji se onda prometnuo u jednako prelijepo i čudesno sjećanje. Ovo što vam ga ovdje pripovijedam.
I da ne zaboravim, u međuvremenu sam prestao željeti i artiljerijski Luger i Remingtonov revolver. Suviše su to rasna i prefinjena oružja za mete koje se danas nude unaokolo. Za njih je dovoljan i sardonični podsmijeh ili obična šlajmara u labrnju ili prezrivi i nadmeni pogled s visine.
A ni vi se, djeco, nemojte predavati malodušju i očaju, a ja sam uvjeren da će život prije ili kasnije opet početi da nudi ozbiljnije mete. I sigurno će se neka djetinja i čista duša opet radovati žudnji za Lugerom ili Remingtonom, a još će se više radovati ispunjenju te želje. Ako ni zbog čeg drugog, a ono da se ima za šta uhvatiti kad joj neko spomene dobrotu, mudrost i plemenitost domaćih organizovanih umjetnika.
