Piše: Elis Bektaš
Vizuelni identitet predizbornih plakata za oktobarske lokalne izbore u Bosni i Hercegovini možda i najrječitije govori o sunovratu politike kao društvene funkcije u atrofiranom posttranzicijskom društvenopolitičkom okviru.
Za razliku od ranijih izbornih ciklusa, u kojima su stranke i kandidati nastojali da sačuvaju kakvu-takvu posebnost u vizuelnom predstavljanju biračkom tijelu, pa čak i po cijenu da ta posebnost bude karikaturalna, ovaj put se birač mora dobro približiti plakatu i napregnuti vid kako bi razaznao koju stranku i koju političku opciju kandidat zastupa.
Takva unifikacija i ukalupljivanje vizuelnog identiteta po svoj je prilici rezultat sve ekstenzivnijeg korištenja digitalnih tehnologija, odnosno alata za obradu fotografija ali i oslanjanja na pomoć vještačke inteligencije, no konsenzusna prihvatljivost dobijenog rezultata pokazuje da političke razlike između kandidata na izborima ustvari – ne postoje.
Za razliku od ideologije, koja se javnosti obraća jezikom i kojoj je jezik oruđe manipulacije i demagogije, propaganda se toj istoj javnosti obraća slikom, pa čak i kad koristi jezik u svom obraćanju, on služi samo da osvijetli sliku i simbol ili da potakne vizuelnu asocijaciju u slušaocu odnosno gledaocu.
Politika je, dakle, već od svog obraćanja javnosti pa sve do svoje postizborne operacionalizacije postala – algoritam. Vještačka inteligencija i fotošop sve se intenzivnije koriste ne samo za propagandu, dakle za vizuelni aspekt politike, već i za ideologiju, odnosno za verbalnu političku komunikaciju.
Oslanjanje na digitalne i informatičke tehnologije vode ka manirizmu i unifikaciji koji će vremenom dovesti do apsolutne neprepoznatljivosti i nerazlučivosti unutar političkog korpusa, koji će samim tim prestati da bude politički i postaće činovničko-interesna kvislinška kasta u službi korporativizma a ne društva koje mu putem izbora dodjeljuje ovlaštenje da ga zastupa u poslovima vlasti.
Potpuno se isti proces odvija u jezičkom, dakle ideološkom aspektu politike i premda u ovom času izgleda da još uvijek postoje razlike između narativa raznih političkih opcija, ti su narativi suštinski ujedinjeni u barem tri elementa: svojom strukturalnom identičnošću, svojim otklonom pa i bijegom od stvarnosti i sklanjanjem u prostor ideološkog ludila, te svojom intencijom da se kao poželjni i prihvatljivi predstave nekom korporativnom gospodaru.
Politika kao djelatnost sposobna je da ponudi autentičnost još samo u povremenim nepripremljenim istupima političara u kojima se oni svađaju na način po pravilu retardiran i infantilan ili u kojima demonstriraju svoje neznanje i svoje zastranjenosti. Sve drugo samo je već spomenuti algoritam.
Nije bez značaja ni to što vizuelni identitet predizbornih plakata odiše metroseksualizmom kao dominantnim aspektom, pa javnost na njima gleda ulickane muškarce i žene lišene svoje ženstvenosti. Premda je to najvjerovatnije posljedica degradacije fotografske i dizajnerske struke u službi politike, taj momenat nehotice ukazuje na sve veću impotenciju politike kao društvene funkcije, kao i na otužno nastojanje da se pomiri glumljeni tradicionalizam, proklamovan kao vrhovna društvena i narodna vrijednost, sa prihvatljivošću globalnim političkim i ideološkim trendovima.
Sve u svemu, na narednim opštim izborima u Bosni i Hercegovini, ukoliko uopšte bude potrebe za njima, političke stranke neće imati potrebu da troše goleme novce na predizborne plakate. Biće dovoljno da uzmu kesice Podravkine goveđe i kokošije supe i da ispod goveđe glave ili kokoške na kesici ispišu ime kandidata i stranke iz koje dolazi. Druge razlike, osim te u imenu, svakako neće postojati.
