Posljednji sam pasus, priznajem, izmaštao. Niti sam postavio to pitanje. Nisam ni provjeravao da li je Borhes već doživio saobraćajni udes poslije kog je oslijepio, a nisam stigao ni postaviti pitanje da li je sedmogodišnja Luisa baš zbog pletenica trčala u njegovo krilo. Odnekud mi je iskrsla ta maštarija, a ko će mašti stati na kraj. Dopisao sam tu sliku, nisam odolio. A više sam nego siguran da će ona to razumjeti. Luisa Valenzuela.
Nezahvalno je pisati o sebi
Pripovijedač si, pa pripovijedaj onda, piši, ako si zaboravio kako se to radi, ponovo pročitaj reportažu austro-ugarskog vojnika Egona Ervina („Zapiši to, Kiš“) u Bijeljini, na primjer, ne poznajem ni jednog mladog pisca koji nije pročitao E. E. Kiša, (našeg da ne spominjemo), gledaj da uočiš što drugi ne vide, zaviri uvijek iza pozornice i ne obaziri se na druge, sve što je trebalo pročitati u šegrtovanju već si pročitao, neko ko je napisao priče kao što su Ledena šuma i Večera na verandi, položio je ispit, nisam rekao majstorski, namjerno, da se prerano ne uobraziš, uči ti i dalje, i majstori uče, ali nikada ne smetni s uma da se samo short story u prozi može usporediti sa sonetom, i mada mnogi pišu kratke priče i muku muče sa sonetima, malo je onih kojima to polazi za rukom, pa ni tebi neće, ni onaj izvor na majuru tvojih predaka na brijegu ispod voćnjaka što se slijeva u livade, tamo, u tvojim Bratuljima ispod Papuka, ne navire svakoga jutra istom jasnoćom, snagom i bistrinom, ali je od svega što te još čeka da odmah zaboraviš ono što si napisao i objavio, a ne dao ti bog da povjeruješ u objave književne kritike, i one pohvalne, a ni u one koje te kude, makar će u tvom slučaju ovih biti puno manje, bićeš ti i pažen i mažen, pa se više nego gonoreje i, ne daj bože, sifilisa, pazi i čuvaj da se ne zaljubiš u svoju sliku u javnosti, da te ponese značaj književnih nagrada koje će sustići, upamti da je sve to samo prazna jeka, primamljiva i potrebna (možda? možda?) društvena galama, ali ti bježi što dalje od pozivara u članstvo raznih društveno-korisnih komisija, ne miješaj se ni s cenzorima niti ideolozima, jer su to uvijek ista lica u službi Partije, ti nisi u Partiji, odbio si da se učlaniš u Savez komunista, ali se ne boj nikakovih sankcija, ti si za njih samo običan pisac, korisna budala, i kad se o nama piše, ne obaziri se na to, jer svaka priča, ne zaboravi, ako je pamtljiva i dotakla drugog, čitaoca, ima svoju tajnu, a ni ti je ne znaš, zato se ne oglašavaj nepotrebno i uludo. Sjeti se Andrića i njegove mudre opomene da nikada u javnosti i pred drugima ne posumnjaš u sebe, niti da kažeš labavu riječ (na koju možeš pomisliti, ali je ne smiješ izgovoriti i napisati) jer uvijek ima više onih koji o tebi misle gore nego što ti možeš i pomisliti, ne potpisuj nikakve peticije i proglase, ne guraj se gdje ti nije mjesto, zaobilazi samoproglašene genije i angažirane intelektualce kao šibicare na pijaci… Tako me je, ili nekako tako, tim, ili sličnim riječima, tih sedamdesetih godina prošlog vijeka, u ranoj mladosti mog književnog odrastanja više neobavezno nego strogo, okružen duhovitim prijateljima i lijepim ženama, kako to već ide, savjetovao moj neplaćeni Učitelj, najpopularniji pisac u regionu, kako bi se danas reklo, koji je baš tih godina (kada se to moglo) više boravio u Zagrebu nego u Beogradu. Momo Kapor.
„Nisam borhesovac“
Poslije bolnog i mučnog rastanka sa zanosnom muzom Eratom, kad me ona, kao mnoge prije mene obljubila, pa ostavila s tankom knjižicom stihova pod naslovom Svjetlost šuma, Osijek, (1965) jedva sam smogao snage da iz lomače ugaraka i pepela naše strasne ljubavi povadim nesagorjele žižke i žeravice, da ih potpirim i razbuktam (kad sam se već zavjetovao da ću literaturi služiti do kraja života, i da se, makar u fragmentima – resetiram, što bi danas rekli i iz soneta i versa iz tog potopa uskočim na široko i spasonosno, ali nesagledivo prozno polje, koje sam do tada gotovo s prezirom zaobilazio. Ne bez pomoći još zanosnije Melpomene, promiskuitetan, priznajem. Tako je nastala, iz tih ugaraka i žeravica, dakle, Meha – nika noći, spisi, objavljena u zagrebačkom Razlogu, 1971. Ubrzo me je tada vrlo ažur – na (i dežurna) književna kritika, s dosta razloga, priznajem, takođe, svrstala u generacijski čopor hrvatskih borhesovaca. Kako sam do tada samog sebe više doživljavao kao Poetu, („Znaš li pjesniče svoj dug“, često sam čuo da se dovikuje za mnom, i slično), Profeta, dakle, a ne kao ubogog Prozaika, tome nisam pridavao veliku pažnju. Godine 1975. međutim, podijelio sam s pjesnikom Rašom Livadom književnu nagradu lista Mladost, zvaničnog glasila Socijalističkog saveza omladine za najbolja književna ostvarenja mladih autora. Ne znam čime se rukovodio ocjenjivački sud, odnosno žiri, ni kakvo mu je bilo obrazloženje da nagradi baš moju Večeru na verandi u izdanju Naprijeda, ne pamtim njegov sastav, a ni plaketu nisam sačuvao; sve je, i puno više od toga, raznio vihor kasnijih zbivanja. Neka, kažem uvijek u sličnim prilikama, i nalazim stotinu opravdanja da prevladam osjećaj gubitka, a sada ne znam zašto mi je poziv urednice temata Julijane Matanović o pedesetogodišnjici svrstavanja u tor hrvatskih borhesovaca, vratio u sjećanje više tragokomičnu nego traumatičnu zapravo situaciju.
O čemu se radi?
Radi vam se, poštovani čitaoče, o činu izdaje i odricanja, onom činu koji je iznenadio i samog po/činioca; prekasno, naravno. Došavši, naime, iz uspavanog i intelektualno (činilo se) nezainteresiranog grada pod Sljemenom, upao sam u medijski lavlju pećinu jedne metropole. Buka, graja, čestitke i poznatih i sasvim nepoznatih, rojevi novinara, blicevi sijevaju sa svih strana, škljocaju Zeniti i Nikoni u povelikoj sali Centralnog komiteta omladine, (da li se tako zvao?!), a ja ne znam gdje da se đenem, ni kamo da krenem, i osjećam se izgubljenim kao onaj dječak koji se izgubio na kirbaju u Trenkovu. Samo su nedostajali tamburaši, pa da zacvi lim od jada. Tamburaši su, doduše, ustupili mjesto novinarima. Raša Livada je znao kako valja s njima, a i njih je, uostalom, više zanimao gost iz Zagreba. Ne sjećam se svih pitanja, ali se dobro sjećam da sam prekasno shvatio da niko od njih nije pročitao ni obrazloženje žirija za Večeru na verandi, a kamoli da je knjigu imao u rukama. Da, dobro pretpostavljate, kakva ruralna i tvrda proza na fonu crnog talasa, kakva tamna slika Slavonije na prijelomu starog i novog, kakvi bakrači, došao si nam kao naručen, pričaj ti nama, brale, o hrvatskim borhesovcima, ko su oni, i šta oni (pa i ja s njima, dakako!) hoće, u kakve bi mi to mutne vode da skrenemo i tijek i tok, ne samo hrvatske, već i jugoslovenske proze, ako su tu opće radi o prozi, o tome nam zbori?! Umjesto da se ugledam na beogradskog boema, zemunskog mangupa, koji je svemu povlađivao kroz svemoćno ironični smiješak, ja sam se nekako krajiški isprsio, kao da branim granicu Vojne krajine koja je prolazila netom iznad mog potpapučkog rodnog sela. I zapetljao se, naravno, ko pile u kučine. Sve dok me, konačno, nije stiglo đule, odaslano s Griča, ispod Medvedgrada i Sljemena, s potpisom četiristo i nešto kilometara udaljenog kovača. U obličju direktnog pitanja mlade novinarke kojoj nisam zapamtio lice: „Jeste li hrvatski borhesovac ili niste?!“ Ostao sam bez odgovora. I sve bi bilo dobro da sam šutio. Ali, vrag me je (ko drugi?!) nagovorio da spominjem i Kafku i Rilkea, i Edgara Alana i Hofmanove priče, Nervala i koga sve nisam spomenuo, Milovana Glišića i Ksavera Šandora Đalskog, Momčila Nastasijevića i Đuru Sudetu, Miodraga Bulatovića, Borhesa, naravno, pa sam, barem prema mojim uzorima, mogao biti nadjenut i prozvan po bilo kojem od njih, ne sjećam se više šta sam sve izgovorio, ali sam siguran da sam branio pravo pisca da ostane autentičan i svoj, bez obzira na to da li ga književna kritika adorira ili zanemaruje, jer da nema ničega gorega nego da vas uguraju u neki pregradak i ladicu, iz koje vam nema izlaza. Bilo kako bilo, potpisao sam presudu samome sebi, jer nikoga više nije zanimalo što sam potvrdio da je Horhe Luis Borhes svakako moj pisac, ali da na samog sebe ne gledam kao na borhesovca. Oh! I jao! To je bilo dovoljno da u sutrašnjem visokotiražnom NIN-u, na trećoj strani u „Akcentu sedmice“ ili „Akcentu nedelje“ ugledam svoju poveliku fotografiju, s krupnim naslovom: „Nisam borhesovac!“ A onda su tu vijest prenijele i druge tiskovine (baš volim tu riječ) da D.K. dobitnik nagrade Mladosti i mladi hrvatski pisac iz Zagreba nije borhesovac, kao da se radi o bog zna kakvoj važnoj informaciji.
Da stvar bude gora, NIN se u to vrijeme čitao u Zagrebu, pa sam se ja još brecao kad bi neko u mojoj blizini, bilo kojim povodom, spomenuo hrvatske borhesovce. Trebalo je, da, proći vremena i napisati poneku knjigu, da se na to samo podsmijeh – nem. Kao što bi, vjerujem, i on to učinio: Horhe Francisko Isidoro Luis. Borhes.
Slijepac koji plete pletenice
A propos Borhes: Ima tako priča (ako je ovo priča) koje se same dovršavaju, bez posredovanja njihovih protagonista. Prije nekoliko godina (2017) dobio sam poziv da sudjelujem na Prozafestu, na 11. Međunarodnom festivalu proze u Novom Sadu. Učesnici: Milorad Pavić, Đerđ Konrad, Dragoslav Mihailović, Klaudio Magris, David Grosman, Svetlana Velmar Janković, David Albahari, Olga Tokarčuk, Milisav Savić, Mario Vargas Ljosa, Orhan Pamuk, Slobodan Šnajder, Peter Handke, ko se sve tu nije pojavio; neka oproste izostavljeni u ovom nabrajanju. Do tada sam redovito odbijao slične pozive, nerado se, ionako, družim s drugim piscima, pogotovo s onim tobože bjelosvjetskim trgovcima svog zanata, a ovaj sam poziv, i ne pogledavši popis učesnika, prihvatio bez premišljanja.
Brzo sam se, međutim, izgubio (ponovo, da!) u toj festivalskoj gunguli lica i jezika, savršene organizacije koja te programski usmjerava, obavezuje ali i sputa va, pa sam propustio priliku da se s više pažnje posvetim argentinskoj književ nici Luisi Valenzuela (Buenos Ajres,1938), i ne sluteći da mi se kroz nju vraća sva ona moja mlade – nač ka i okrepljujuća znatiželja, i da mi je pred očima najpouzdanija svjedokinja koja je našem (stvarnom ili nametnutom, svejedno, zlonamjerno ili olako podmetnutom književ nom uzoru koji je obilježio naš ovdašnji ulazak u jednu knji žev nost) sjedila u krilu. Njemu, da Borhesu. Stigao sam na njen završni nastup, a ona se (prelijepa u svojoj krepkoj starosti latinoameričke osobnosti) sa žarom i sjetom prisjećala svoga djetinjstva, kada su se u salonu njenog oca, čuvenog liječnika, i njene majke, književnice, takođe, sakupljali najviđeniji buenosajrski sveštenici od knjige i pera, da u prijatelj – skom razgovoru pretresu i podijele svoja razmišljanja i nadanja u jednom vremenu u kom se, na drugom kraju svijeta, tamo, u Europi, već razbuktavao jedan rat neshvatljivih razmjera. Prozaik Emilio Sabato i (biblio tekar tada, bez ijedne objav ljene knjige) Horhe Luis Borhes redovito su svraćali na večernju čašicu razgovora. I ne samo da su svraćali, već su, uz radosnu dozvolu do maćice, dočekivali svitanja Buenos Ajresa.
Poslije nastupa u Kulturnom centru Novog Sada, kao obično, voditelj je otvorio prostor za razgovor s publikom. Većina pitanja upućena Luisi Valenzuela odnosio se, na moje iznenađenje, na njen angažman u međunarodnim organizacijama koje se bore za prava žena, na angažman u svjetskom feminističkom pokretu, na podršku koju ima od Hulia Korazara, Karlosa Fuentesa do Suzan Sontag, nego na njego književno djelo (i meni nepoznato) a koje bi valjalo upoznati već zbog one najave u Esquireu: Valensuela nam je pokazala dušu užasa.
Na Buenos Ajres, na ljepotu večernjih sastanaka, na Sabata i Borhesa, niko nije obratio pažnju. Zato sam Luisi postavio pitanje u čijem je krilu najradije sjedila tih večeri. Pa, naravno, u krilu tia, (čike) Horhea. „A zašto, zbog čega?“, upitao sam. Zato što mi je, odavno slijep, uplitao najbolje pletenice u gradu, na kojima su mi zavidjele sve školske prijateljice.
Posljednji sam pasus, priznajem, izmaštao. Niti sam postavio to pitanje. Nisam ni provjeravao da li je Borhes već doživio saobraćajni udes poslije kog je oslijepio, a nisam stigao ni postaviti pitanje da li je sedmogodišnja Luisa baš zbog pletenica trčala u njegovo krilo. Odnekud mi je iskrsla ta maštarija, a ko će mašti stati na kraj. Dopisao sam tu sliku, nisam odolio. A više sam nego siguran da će ona to razumjeti. Luisa Valenzuela.
Spavač u krošnji
I površnom je znalcu zavičajne prošlosti poznata činjenica da su Slavonci nekada živjeli na drveću. U krošnjama orijaških stabala. A i gdje bi stali a da ne ugaze u blato do pojasa, u kišna proljeća, naročito. Zaveži se kajišem, nalegni na debelu granu, gledaj zvijezde i zaspi uz kreket žaba, čekaj da zemlja upije povodanj. U dugim ljetnim večerima, pod velikim orahom nasred dvorišta, pod kojim su se poslije argatluka poslije kosidbe otave ili žetve ječma, svejedno, trešnje i kupljenja prezrelih šljiva, branja jabuka, berbe grožđa, branja kukuruza, takođe svejedno, odmarali i nadničari i domaćini, naslušao sam se pripovijesti, anegdota i zgoda iz tog (ne tako davnog) života Slavonaca u krošnjama. Ne znajući šta me još čeka, gutao sam te priče, priznajem. A i kako ne bih?! Ne znam šta mi je bilo zanimljivije? Da li prepadi (iz krošanja, naravno) na žandarske patrole u pratnji carskih činovnika, na blagajnike uskotračne željezničke pruge, da li na vlasnike pilana, mlinare ili veletrgovce brašnom, na nedužne hodočanike, takođe, u vrijeme kad se nije pitalo jesi li dužan ili nedužan, već se pelješilo i pljačkalo pod okriljem mraka i nestajalo u lavirintu gusto isprepletenih grana hrastova i kestenova. Baš kao u vesternu u gradskom kinu, na koji te je juče odvezao prvi rođak na svom novom biciklu, na čijoj si rami nažuljao stražnjicu kao nikada do tada; ali je vrijedilo.
Poslije, dvadesetak godina kasnije, dok sam se još s Lednom šumom i Večerom na verandi, kao naš mladi Kozarac, odazivao sam se na sve pozive i promocije Gradskih biblioteka, Narodnih sveučilišta, Tribina mladih i kakvih sve ne književnih večeri, jer sam to držao svojom lokalpatriotskom obavezom i društveno-korisnim zadatkom („Pjesniče, znaš li svog dug?!“). I tamo su me (da ne nabrajam) stizala naravno pitanja iz publike o hrvatskim borhesovcima, ali se pažnja ipak zadržavala na mojim pričama i knjigama, na Slavoniji, dakle. I bio sam zadovoljan, idealno, činilo se, ništa više nisam ni priželjkivao od znatiželje publike i čitaoca koji su te zaista – čitali. Što bih više? Da si priznat i poznat slavonski pisac? Što?!
Vrag, međutim, ne spava. U međuvremenu, (na račun narudžbe televizijske serije o Mrtvim kapitalima), sluteći da od realizacije iste neće ništa biti, kad sam već javno proglašen za njegovog nasljednika – posvetio sam se nesretnom Kozarcu, kao ni jednom piscu do tada. Ni nelagodni prisjet da mi je poslije nastupa kojim su domaćini, barem, bili zadovoljni, neka gospođa prijetvorno umilnog lica, profesorica glazbe u ovdašnjoj gimnaziji, kako su mi kasnije rekli, srdačno, najprije, čestitala na divnim pričama, a onda mi, pocrvenivši sagnute glave došapnula: Šteta što niste naš!, pa se naglo izmakla prema vratima, ne očekujući moje preobraćenje, niti kakvu moju reakciju, ni ta činjenica, kažem, nije me mogla odvratiti od posvećenosti Josipu Kozarcu. Šta da vam kažem? Jeste, mjernik i književnik J. K. stanovao je i radio u krošnjama velikih hrastova, mjesecima ne silazeći na zemlju. Pod zvijezdama, u krošnjama pisao je poslije radnog vremena. Idealan lik za televizijsku seriju. Neshvaćeni pisac, neshvaćeni činovnik nekog Zemaljskog geometarskog katastra, neshvaćeni ljubavnik, iščašen iz svog vremena. Od televizijske serije se, kao što sam pretpostavljao, odustalo zbog tobože prevelikih troškova snimanja. Mrtvi kapitali su ostali mrtvi kapitali. Moja Slavonija.
I danas, svaki put zapravo kad me obaveze i prilike vrate u zavičaj i kada stupim u ono što je još preostalo od slavonske šume, mahinalno mi se pogled podigne prema krošnji mašinama nedostupnog hrasta, kao da se nadam da ću ga gore ugledati. Njega. Josipa Kozarca.
Knjige na kiši
Otužna je to slika. Kada knjige kisnu. I kad se voda razlijeva preko štampanih redaka u koje je neko utisnuo sav svoj životni napor, svu svoju kreaciju, i sva svoja odricanja od tzv. normalnog života (koliko razorenih brakova, koliko nesretnih potomaka i nefunkcionalnih obitelji proisteklih baš usljed takvih ambicionih poduhvata?). Da se postane neko i nešto. I da se sve žrtvuje nekoj svojoj opsjesiji naučnika da zadivi svijet svojim otkrićima ili da napišu svoje životno djelo pred kojim će svijet ostati bez daha. A to su i oni drugi, u velikoj su većini, koji su, bez velikih ambicija, svoj život posvetili svojoj profesiji i zvanju, obični (bože me prosti!) inžinjeri i profesori, ekonomisti i pravnici u nekoj velikoj firmi, koji su gledali kako da samo odrade svoj posao (a uvijek su ga odrađivali u punoj mjeri) i da se poslije vrate svojim ukućanima, obavezama oko okućnice, suprugama i djeci, nedozrelim jabukama u vrtu i vazda prigovorljivim rođacima koji takvome nikada nisu opraštali što je ostao dosljedan i nije se dao barem malo pokvariti, pa na račun svog položaja i zvanja, pripomoći i njihovim apetitima. Takvi su, u većoj i manjoj mjeri, kupovali sva izdanja tadašnje književne produkcije. Ćirilična izdanja, takođe. Jer su znali ćirilicu, i nikada nisu pravili razliku. Otuda i one brojne odbačene knjige na kamarama knjiga. Knjiga koje kisnu. I koje nesporno ukazuju da pred tim kućnim brojem, u tom ulazu, u tom haustoru (bacite samo pogled na portafon) pa ćete otkriti ko je iz tog stana na trećem spratu jednom zauvijek iseljen na mirogojsko groblje, i da je u taj stan, pripao po zaslugama (a sve ovo se događa u zagrebačkoj općini Centar) nekom ratnom mešetaru ili legitimnom bojovniku, svejedno, osamostaljene i priznate nove države.
Našao sam se, da, u paradoksalnoj situaciji. Dok je moj Pavle Stojak, u moje ime, dakako, u namjeri da ispuni posljednju očevu želju, nevoljko tragao (kako bi dopunio očev popis) za srpskim kućama u gradu Zagrebu, autor je njegov, u večernjim šetnjama onim što se nazivlje užim gradskim centrom, sve češće nailazio na veće ili manje kamare kućnih biblioteka izbačenih ispred haustora, na ulicu, na kojoj je svako mogao da posegne za nekim vrijednim izdanjem, raritetnim primjerkom, prije nego što pristignu dobro organizirani „sakupljači sekundarnih sirovina“ i kamioni sa radnicima „Gradske čistoće“. Svaki put u istom scenosljedu: ružna kamara bezobzirno nabacanih knjiga (ulja, akvarela, grafika, pisama, razglednica, dokumenata, gramofon – skih ploča, srebrnih tabakera, porculanskih jelena i srna iz Švarcvalda, ili suvenira sa svih strana svijeta), ali na kraju uvijek pristiže neoznačeni kamionet pokriven ceradom ili crna WV kombi vozila i onda odlazili nakrcani plijen. Ne uplićeš se, naravno, u pljačkašku raspodjelu nečije imovine. Stojiš i gledaš. Mnoge srpske knjige, koje bi poželio u svojoj biblioteci, tako su zauvijek nestale. A ako još bazaš pustim zagrebačkim ulicama, pa još pratiš trag one zlatne žile svoje pripovijesti, ne preostaje ti ništa nego da defetistički pomisliš, a onda i vidiš, kako kisne naslov s tvojim imenom i prezimenom, kog još nisi ni objavio. Da, uskoro će navršiti i pedeset šesta godina kako je pisac ovih redaka prispio na kaptolski kolodvor.
Ali vratimo se priči: prolazeći pokraj kamara odbačenih knjiga (više-manje ćiriličnih izdanja) meni se dogodilo da i to vidim: svoj Američki sladoled, u srpskom izdanju, u isturenom košu u koji se odbačeni naslovi (oni koji su bačeni u bunar) nude posjetiocima, po besprizorno sniženim cijenama, od dinara, dva, ne sjećam se više. Napolju je, doduše, rominjala kiša. U jednom trenutku, ali ne duže od njega, poželio sam da pokupujem iz tog koša, sve primjerke Američkog sladoleda. Bio sam solventan, i ništa me nije priječilo da to učinim. Onda sam, ni danas ne znam zašto, odustao. Ili znam. A to ni sada, u ovako ispovijednom tonu fragmenata, neću priznati. Niti želim. Mislim da je u tom času proradio onaj isti krajiški prkos: trpajte me u koševe za otpatke i rasprodaju, pišite i mislite o meni šta god hoćete, prešućujte me, slavite svoje efemerne junake, raspredajte braćo Srbi, dozivajte i poklanjate punu pažnju onima koji vas ne vole, ulagujte se hrvatskim književnicima koji od vas prave korisne budale, pa ih javno promovirajte, a pravite se, u ime koje političke korektnosti, da vas oni mrze iz dna duše, a zaboravite na činjenicu da su u Zagrebu živjeli Srbi, i da ih još uvijek ima. Ima ih. Malo, Ali ima. Tek toliko da znate. Kakvi su – takvi su. Srbi su. Zagrebački.
O Pogledu s Griča (1)
Introspekcija, dakle. Samosagledavanje? Dijalog sa samim sobom? A zašto ne? Nije li to legitiman pripovjedački postupak? Jeste. Onda počni od naslova. Zašto Grič, a ne Gradec? Nije li to po jednoj od isprava Bela IV naređeno da se sagradi utvrda na brdu Gradec kraj Zagreba. Po njemački: od slavenskog naziva Gradec razvio se oblik Gretch ili Grez. Deverbativ (izveden od glagola) zagreb je opkopati. Bilo kako bilo, ne podsjeća li te to na prekrađu naslova Vladimira Velmar Janko – vića: Pogled s Kalemegdana? Podsjeća, itekako. Pa zašto onda uzimaš tuđi naslov? Ne uzimam ga, ne može se tako moćan naslov uzeti. Uostalom, i meni je poznato da je Pogled s Kalemegdana usmjeren na grad Beograd, i da se radi o briljantnoj psiho – loškoj studiji beogradskog „prelazničkog mentaliteta“, a ja na istu stranu gledam s distance od četiristo kilometara (Momčilo Bajagić Bajaga: 442 do Beograda), valjda imam pravo da gledam i ono što ne mogu vidjeti. Imaš, naravno. Zar se ponekad stvari iz daljine ne sagledavaju bolje i jasnije nego kad su ti pred očima? Sad me ili zasmijavaš ili navodiš na grijeh. Dobro, priznajem da postoji portal s kojim sam povezan sa Beogradom i Srbijom, ali su oni za mene (osim za one okto – barske dane na Sajmu knjiga) samo fatamorgana, iluzija, igra sjenki. A to je i nakana ovih zapisaka, da zadržim u rečenici poneku sjenku. Fragment. Ništa više. Na nje – ga, naravno, neću zaboraviti. O njemu će još biti riječi. On je jedan od brojnih srp – skih književnika rođenih ovdje. Vladimir Velmar Janković
Drago Kekanović
Izvor: Nova Zora
