Piše: Elis Bektaš
Iskreno priznajem da me odluka sutkinje Sene Uzunović u postupku protiv Milorada Dodika i Miloša Lukića iznenadila. Oslobađanje Lukića od odgovornosti po svim tačkama optužnice i presuda Dodiku kojom se kažnjava na godinu dana zatvora i mjerom zabrane obavljanja funkcije predsjednika Srpske u trajanju od šest godina predstavlja veoma lukav i pragmatičan kompromis u procesu koji je od početka imao sve odlike vodvilja i operete.
Lično sam očekivao da presuda bude ili oslobađajuća, ali sud očito nije imao hrabrosti da postavi pitanje legitimiteta visokog predstavnika koji je postavljen mimo utvrđene procedure, ili da bude znatno oštrija, čime bi javnosti bio pružen konačni dokaz da je Bosna i Hercegovina na samo korak od formalnog statusa protektorata i briselsko-berlinske gubernije.
Ovakva presuda, kao što je već rečeno, predstavlja lukav kompromis jer visina izrečene kazne ne povlači za sobom trenutnu pravosnažnost i izvršnost po automatizmu, već se konačna odluka očekuje na drugostepenom postupku, do čijeg će se okončanja čekati možda i dvije godine. Takvo rješenje Miloradu Dodiku ostavlja manevarski prostor da ispuni zakulisne dogovorene obaveze, nakon čega će prvostepena presuda po svoj prilici biti ukinuta.
Izrečena presuda najviše odgovara i samom Dodiku, jer bi viša kazna značila njegovu trenutnu suspenziju sa pozicije predsjednika Srpske i upućivanje u instituciju za izdržavanje zatvorskih sankcija, što bi nesumnjivo dovelo do dramatičnih tektonskih poremećaja u bosanskohercegovačkom političkom prostoru, dok bi oslobađajuća presuda za njega dugoročno predstavljala gubitak, a možda čak i političku smrt ili barem penziju, jer bi na taj način izgubio status Sandokana u navodnoj borbi protiv korporatokratije u čijem je instaliranju zdušno učestvovao, kao jedan od vodećih aktera.
Na zadovoljstvo političkog Sarajeva izrečenom presudom ne treba se posebno osvrtati, jer tu nije riječ o zadovoljstvu pred činjenicom postizanja pravde već o maltene psihološkom mehanizmu kompenzacije – to je Sarajevo toliko opsjednuto Miloradom Dodikom da je nesposobno uočiti i izravne i posredne posljedice ovog sudskog procesa koji, s aspekta interesa države i njenih stanovnika, nije uopšte smio biti vođen.
Ako je ovakva presuda u korist i visokog predstavnika, i Milorada Dodika i političkog Sarajeva, na čiju je onda, dođavola, štetu? Pa na štetu već spomenutog interesa države i njenih stanovnika, jer je ovaj proces uveo veoma opasan presedan zloupotrebe pravosudnog sistema po arbitrarnim i voluntarističkim odlukama političkih činovnika bez jasno utvrđenog legitimiteta.
Kao što sam rekao u jednom od ranijih tekstova na ovu temu, ovakvim je ishodom Bosna i Hercegovina načinila korak od sedam milja ka 1878. godini, dakle ka vremenu u kom su suverenitet i subjektivitet domicilnog stanovništva postojali isključivo u mjeri u kojoj su mu okupacione vlasti bile spremne priznati pravo na njih, a te su mjere po pravilu bile – mrvičaste.
No ono što je najvažnije od svega jeste činjenica da tok i operetsko ozračje čitavog ovog sudskog procesa ostavljaju dovoljno prostora za osnovanu sumnju da je tu riječ tek o dimnoj zavjesi za neke zakulisne procese koje još uvijek treba skrivati od očiju javnosti. I mora se priznati da je ta dimna zavjesa bila dovoljno gusta da ispuni svoju svrhu, a javnost da prepusti nagađanjima. Koja su suvišna. Šta je to zaklonjeno dimom, saznaćete kad vam spadnu gaće i kad vas dupe zaboli.
