Piše: Ričard Drejton
U nedavnoj objavi sam tvrdio da je važno razumjeti da Trampov zaokret po pitanju Ukrajine nikako nije „pro-ruski“, već je dio strategije američke globalne hegemonije sa dugom tradicijom. U njenoj srži nalazi se repozicioniranje američke moći radi nadmetanja s Kinom, kao dio onoga što je Hegset nazvao novom „podjelom rada“ s Evropom, u kojoj bi Evropljani bili odgovorni za držanje Rusije pod kontrolom.
U ovoj objavi želim dokumentovano pokazati odakle potiče taj zaokret. Pokazaću da to nije bio iznenadni zaokret u zimu 2025. godine, a najmanje onaj koji proizilazi iz bilo kakve Trampove lične slabosti u odnosu na Putina, a još manje iz bilo kakve nove volje Sjedinjenih Država za mirom. Radije, to je bila strateška promjena koja je jasno nagovještena u više političkih dokumenata analitičkih centara i „bezbjednosnih“ stručnjaka iz 2023-24. godine, a koji su očigledno bili namijenjeni oblikovanju politike Trampove administracije ukoliko bi bila izabrana. Ozloglašeni dokument Fondacije Heritage „Projekat 2025“ (Mandate for Leadership, izdanje 9) samo je najpoznatiji od njih. U tom smislu, ništa nije bilo šokantno za one koji su obraćali pažnju.
Štaviše, kasnije ću nagađati da li je u načinu na koji su Hegset i Vens održali svoje govore, kao i u reakciji evropskih političara na njih, postojala izvjesna teatralnost. Svrha tog teatra? – da šokira britansku i evropsku javnost i navede je na prihvatanje masivnog novog ulaganja u naoružanje i kapacitete za vođenje ratova, za koje američki političari već decenijama traže sredstva, a za koje su britanski i evropski političari trebali opravdanje.
Fajnenšel tajms: Ekstremisti predvode Netanjahuov pristup ratu sa Hamasom
Na svom prvom NATO sastanku 2017. godine, Tramp je zahtijevao da evropske države povećaju svoju potrošnju na odbranu na 2% BDP-a. U tom trenutku, on je bio u procesu eskalacije tenzija između Ukrajine i Rusije snabdijevanjem Ukrajine smrtonosnom vojnom pomoći (nešto što se pod Obamom dešavalo samo prikriveno i neformalno). Godinu dana ranije, na predizbornoj kampanji u februaru 2024, zapretio je da, ako Evropa ne poveća svoju vojnu potrošnju, SAD ih neće braniti i Rusija će „moći da radi šta god hoće“. Ljudi su o tome govorili kao da je u pitanju neki nekontrolisani, prorusko nastrojeni ispad na dan kada je Tramp uzeo previše starčkih amfetamina. Ali ono što je tada govorio, i ono što je njegova administracija sprovela u februaru 2025, bili su stavovi osmišljeni od strane ključnih vojnih i strateških analitičara.
Dana 16. februara 2024, Sumantra Majtra, značajan konzervativni intelektualac, objavio je tekst „Politički izvještaj: Zaokret SAD-a od Evrope ka uspavanom NATO-u“ na veb-sajtu Centra za obnovu Amerike (Center for Renewing America). CRA je najbliže što postoji Trampovom analitičkom centru, pošto je osnovan od strane drugog desničarskog tink-tenka, Conservative Partnership Institute, koji je prvenstveno finansiran od strane desničarskog milijardera Ričarda Ulhajna. Majtrin esej je bio samo najnoviji u nizu CRA publikacija koje su zagovarale slične stavove – prije svega, da SAD snosi preveliki teret u NATO-u, te da bi Evropljani trebalo i mogli znatno povećati svoj udio u finansiranju. Osim toga, zaključio je da bi, kako bi se SAD mogle fokusirati na kinesku prijetnju, Evropa trebalo sama da preuzme odgovornost za upravljanje Rusijom.
Majtra je posebno kritikovao širenje NATO-a na istok i dao jasnu, ali prikrivenu referencu na Ukrajinu kao „protektorat“ NATO-a:
„…širenje NATO-a je sputalo evropsku podjelu tereta na dva glavna načina. Dovelo je do trajnog oslanjanja na Zapadne sile, koje nisu vidjele nikakvu prijetnju na svom horizontu. Takođe je stvorilo niz istočnih protektorata, neodrživo zavisnih od stranih velikih sila za svoj opstanak….“
Ono što su Hegset, Vens i Tramp govorili i uradili godinu dana kasnije, uključujući najavu povlačenja svih američkih trupa iz istočne Evrope, bilo je jasno unaprijed definisano. Čak je i Trampov sajt predsjedničke kampanje to otvoreno stavio u program, obećavajući da će „završiti proces koji smo započeli u mojoj administraciji, a koji uključuje temeljno preispitivanje svrhe i misije NATO-a“.
Koliko gasa je iscurilo iz Severnog toka i koje su posledice incidenta
Još 2023. godine, knjiga Mandate for Leadership Fondacije Heritage – koja je osnova za Projekat 2025 – već je postavila ovaj strateški pravac u sekcijama o Ministarstvu odbrane, koje je napisao penzionisani general Kristofer Miler, i o Stejt departmentu, koju je napisao afroamerički politikolog Kijron Skiner.
U srži odjeljka o odbrani nalazi se sinofobija:
„Do sada najznačajnija prijetnja bezbjednosti, slobodama i prosperitetu Amerikanaca je Kina. Kina je, po svim mjerilima, najmoćnija država na svijetu, osim samih Sjedinjenih Država. Očigledno teži da dominira Azijom, a zatim, sa te pozicije, postane globalno dominantna. Ako bi Peking uspio u tom cilju, to bi moglo drastično ugroziti osnovne američke interese… Sprečavanje ovoga mora biti najviši prioritet američke spoljne i odbrambene politike.” (str. 91-92).
Polazeći od ovoga, Miler je predložio prioritet transformacije NATO-a, tako da „saveznici SAD budu sposobni da raspoređuju veliku većinu konvencionalnih snaga neophodnih za obuzdavanje Rusije, dok bi se SAD oslanjale prvenstveno na naš nuklearni odvraćajući kapacitet i odabrane druge sposobnosti, uz smanjenje američkog vojnog prisustva u Evropi“.
U analizi mogućih budućnosti američke spoljne politike, Kijron Skiner je posebno izdvojila pitanje Rusije. Izložila je tri moguća konzervativna stava o nelegalnoj invaziji na Ukrajinu, jasno se opredijelivši za posljednja dva, koja u suštini definišu okvir Trampovog stava o Ukrajini:
„Jedna škola konzervativne misli negira da podrška Ukrajini uopšte predstavlja nacionalni bezbjednosni interes Amerike. Ukrajina nije članica NATO saveza i jedna je od najkorumpiranijih zemalja u regionu. Evropske države, koje su direktno pogođene konfliktom, trebalo bi da pomognu u odbrani Ukrajine, ali SAD ne bi trebalo da nastave sa svojim angažmanom. Ovaj stav teži brzom okončanju sukoba putem pregovaračkog rješenja između Ukrajine i Rusije.” (str. 182).
Ako su visoki stručnjaci u spoljnim ministarstvima Britanije i evropskih država bili nespremni za Trampov zaokret u politici prema Ukrajini i Rusiji, svi bi trebalo da izgube svoje poslove. I politika i njena obrazloženja bili su jasno i više puta izloženi. Da će ovo biti na agendi nove administracije, bilo je očigledno iz ključnih kadrovskih imenovanja.
Uzmimo Eldridža Kolbija, unuka direktora CIA-e Vilijama Kolbija, koji je svojevremeno donio pakao u Aljendeov Čile i Menlijevu Jamajku. Foreign Policy ga je u decembru 2024. opisao kao „najglasniji i možda najubjedljiviji glas u Vašingtonu koji zagovara potpuno okretanje leđa Evropi, NATO-u i Rusiji u korist suočavanja s rastućim izazovom iz Kine“. Imenovan je za podsekretara odbrane za politiku i vjerovatno je čovjek koji piše Hegsetove govore. Ili Ričard Grenel, koga je Tramp postavio na misterioznu funkciju „specijalnog predsjedničkog izaslanika za specijalne misije“, a koji je pet dana nakon početka novog mandata u januaru 2025. glasno i jasno izjavio da Vašington nema namjeru dozvoliti Ukrajini da uđe u NATO.
Ipak, sumnjam da su evropske diplomate i političari bili u neznanju o onome što dolazi u februaru. Možda ih je iznenadila vulgarnost načina na koji je to sprovedeno, kao i neke od bizarnih, nerelevantnih izjava Vensa o evropskim vrijednostima, slobodi govora itd. Ali u njihovim reakcijama postoji nešto od političkog teatra – namjerno pojačavanje javne panike, koja onda služi kao opravdanje za dramatično povećanje vojne potrošnje u Njemačkoj i Britaniji.
Zašto je takvo opravdanje potrebno? Jer će ovo biti klasičan sukob „topovi protiv maslaca“: nije samo stvar u tome što je Starmer najavio radikalno smanjenje britanskog budžeta za međunarodnu pomoć kako bi povećao vojnu potrošnju – oduzimajući novac od najsiromašnijih ljudi u svijetu da bi obogatio akcionare kompanija BAE Systems, Thales, Raytheon itd., bez gotovo ikakvog javnog protesta u Britaniji – već će se ta potrošnja odraziti i na rezove u socijalnim izdvajanjima, posebno u Njemačkoj, vezanoj za „dužničku kočnicu“.
Pa koja je američka igra u Evropi? Važno je primijetiti da u nijednom trenutku SAD ne kažu da bi Evropljani i Britanija trebalo da prestanu podržavati Ukrajinu. To je pas koji ne laje u noći. Amerika želi da rat protiv Rusije traje, ali kao evropski rat. Želi Evropu uplašenu i primoranu da troši sve više novca na američke proizvođače oružja. A najvažnije od svega – zadovoljna je što strah i mržnja prema Rusiji rastu u zapadnoj Evropi.
Podsticanje antagonizma između Evrope i Rusije ključni je cilj američke politike još od administracije Džordža V. Buša. Širenje NATO-a na Gruziju i Ukrajinu, kao i „obojene revolucije“, bili su instrumenti za stvaranje tenzija, pa čak i kriza. Treba se podsjetiti da je, kada je 2003. godine započeo rat u Iraku, Sjedinjene Države zaprepastilo to što su se Francuska i Njemačka pridružile Rusiji u protivljenju ratu.
Američki stratezi bili su jednako zgroženi važnim i sve većim ekonomskim vezama Njemačke s ruskim energentima i sirovinama. Za one koji i dalje ponavljaju besmislicu da je Tramp „Putinov čovjek“, treba podsjetiti koliko je agresivno Tramp bio protiv izgradnje Sjevernog toka 2, čak uvodeći sankcije evropskim kompanijama koje su učestvovale u njegovoj izgradnji.
Zamisao da bi Njemačka – a sa njom i zapadnoevropska ekonomija – mogla biti uvučena u širi evroazijski ekonomski prostor, koji se gradi oko kineske privredne dinamike, bila je jednostavno neprihvatljiva za Vašington.
Trampov sadašnji zaokret po pitanju Ukrajine i Rusije samo je epizoda u jednom dugoročnom projektu – koji je u suštini izraz stare rimske imperijalne doktrine „divide et impera“ (zavadi pa vladaj). Ili u ovom slučaju, zavadi pa iskoristi.
Ričard Drejton je britanski istoričar rođen 1964. godine u Gvajani, koji je odrastao na Barbadosu. Trenutno je profesor imperijalne i globalne istorije na Kings koledžu u Londonu.
Izvor: Fejsbuk
