Piše: Elis Bektaš
Ono čudo bosanskog otpora o kom je u svojim intervjuima i knjižurcima govorio dobri dedo Alija nije jedno golemo čudo već je to skup većeg broja manjih čuda među kojima je i ono što se zbilo u Zenici početkom prvog ratnog ljeta kad su se u čaršiji pojavili neki čudni subjekti u nekakvim teget uniformama pa ih je patrola vojne policije legitimisala a oni su pokazali iskaznice na kojima je pisalo KRM OS RBiH, što će reći Komanda ratne mornarice Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine.
Onda su ti čudni subjekti tako plazali po Zenici namišljajući strategiju pomorskog ratovanja i snatreći o času u kom će posjedati u sandoline i na pedaline u Neumu pa zaploviti sijekući talase i složno iz svih grla pjevajući stranačku himnu Ja sin sam tvoj, što će biti dovoljno da se usadi nezemaljski strah u srce svakog nedobronamjernog agresora koji se odvaži da sa svojom flotom uđe u akvatorij slobodarskog Neuma.
Mi smo oficire te komande drugog po važnosti vida oružanih snaga znali sretati po čaršiji pa im govoriti – nemojte okasniti, ima u šest ujutro trajekt sa Bojinog vira do Neuma, a oni su se tupavo i bleskasto osmjehivali pa ih je nama bilo žao, no ispade na kraju da smo mi bili tupavi i bleskasti jer se ta komanda jedno jutro u potpunoj tajnosti dislocirala ali ne u Neum već u Zagreb i još dalje, a mi smo nastavili plutati na platformi predsjedništva na čijem je čelu sjedio dobri dedo Alija, jebem li mu plovnu platformu na kojoj je Munkiru i Nekiru otplutao a da mu prije toga niko nije postavio pitanje – gdje si trenirao tu pokvarenost pa si u toj vještini postao virtuoz kakvog nema nadaleko i o kojem će mnogi budući naraštaji pričati sa stidom što su im očevi i djedovi bili toliki imbecili pa su dopustili da im jedan mahalski neradnik i hohštapler pravi mornaričku komandu i šalje je u Zenicu.
A poslao je tu komandu ne bi li na taj način ponizio proleterski uzavreli grad i pokazao mu da je sad došao vakat gnjidavog i metiljavog begluka koji više voli da mu hiljade čeljadi leže pod zemljom nego da mu hiljade rudara kopaju rudu pod zemljom i hiljade proletera da stvaraju robnu vrijednost svojim ogrubjelim rukama iz kojih se meni ne bi gadilo uzeti zalogaj hljeba kao što bi mi se gadilo i orah u ljusci i lijek koji bi mi život mogao spasiti uzeti iz onih metiljavih i njegovanih mladomuslimanskih ručica naviklih samo na tespih i na potkazivanje prstom iza leđa.
Nije ovo što iz mene izvire nikakva gorčina niti razočarenje, već je to samo ljutnja na sebe sama što sam dopustio da me poznanici i drugari tada ubijede da pregonim i da to nije nikakva pokvarenost već obična zbunjenost i nesnalaženje a vi meni danas kažite jesu li ovaj jad i ova obeznađenost unaokolo mogli nastati kao plod obične domaće zbunjenosti i nesnalaženja ili je to ipak žuđeni rezultat kom je jedna temeljna i nepokolebljiva pokvarenost težila od samog početka, kada je donosila odluke poput one o formiranju Komande ratne mornarice u luci Zenica koja je luka taman toliko koliko su Mladi muslimani i mladi i muslimani, a vi sad možete nastaviti sa tvrdnjama da ja pregonim ali ja više nemam dvadesetak godina pa da se pokolebam kad mnogi sirotinjski glasovi ustanu protiv mog jednog glasa, već mi je sad pedesetak godina i naučio sam uživati u osjećanju bola koji mi se javi u kurcu kad god čujem da sirotinje iznose neko svoje mišljenje.
Ali sam u sebi sačuvao barem toliko humanosti da ne pokleknem pred iskušenjem da sirotinjama podviknem – eto, mišljenje ste iznijeli a sad pogledajte oko sebe da nađete potvrdu tog svog mišljenja u stvarnosti ali će vam lakše biti da nađete brodske dnevnike sa bojnih brodova i nosača aviona Ratne mornarice Oružanih snaga RBiH, a ja se pitam što dobri dedo Alija nije formirao i Komandu kosmičkih snaga jer, jebemliga, kad uzmeš zajebavati sirotinju to ne treba raditi polovično već joj treba gurati kurčinu u mozak sve do korijena, pa da u svom tom ludilu barem neko iskusi užitak.
