Piše: Elis Bektaš
Južnoslovenski prostori već su poslovično uronjeni u identitarno ludilo, ali sa ulaskom svijeta u najopasniju krizu od one sa sovjetskim raketama na Kubi, post-Jugoslavija se sa novim žarom i novom strašću prepustila zovu identiteta, prepuštajući bavljenje tim pitanjem, kao i svaki put do sada, diletantima, bilmezima i pokvarenjacima i baveći se njime na isti način kao i do sada, dakle na način budalast, sterilan i na propast osuđen.
Temeljni problem sa identitetom u nedozrelim i zapuštenim društvima jeste to što se on, bez obzira da li je riječ o etničkom, nacionalnom, religijskom, ideološkom, seksualnom ili ma kom drugom identitetarnom okviru, doživljava kao a priori zadata ultimativna vrijednost pred kojom su sve druge kategorije od drugorazrednog značaja, odnosno kao vrijednost u čije je ime dopušteno poricati zakone, budućnost, pa čak i sam život.
Za manipulaciju identitetom kao političkom i ideološkom municijom iz mnogo razloga najpodesniji je etnički identitet. Prvo, jer ga je najlakše proturiti pod nacionalni, zato što će se u zatucanom društvu malo ko usuditi da postavi pitanje kako to da etnički identitet, kao ekskluzivistički, može biti izjednačen sa nacionalnim, dakle inkluzivnim identitarnim modelom. Drugo, jer etnički identitet ne zahtijeva znanje, dovoljno mu je malo sladunjavog folklora i par dovoljno autoritativnih glasova da ga kanonizuju. Treće, etnički je identitet, upravo po osnovu sladunjavog folklora, najlakše proglasiti autohtonim i primageniturnim, vaspostaviti ga kao istorijski termostabilnu kategoriju, a one koji sumnjičavo vrte glavom pred takvom predodžbom identiteta, najlakše je proglasiti izdajnicima i otpadnicima.
Već tradicionalnim srpsko-hrvatskim, bošnjačko-srpskim i hrvatsko-bošnjačkim identitarnim derbijima pridružio se i crnogorsko-srpski. Svaki se identitet u tim duelima nastoji predstaviti kao autohtoni, a svog oponenta proglasiti za hibridni. Autohtoni, su, naravno, poželjni, jer su čisti, duboko ukorijenjeni i navodno stabilni, dočim su hibridni identiteti sumnjivi, razvodnjeni, kompromitovani dodirom sa drugima. Takva se podjela nudi kao nešto samo po sebi razumljivo, gotovo pa prirodno stanje stvari. A ustvari je riječ o jednom od intelektualno najpokvarenijih i najopasnijim konstrukata epohe koju živimo.
Počnimo od elementarne činjenice: nijedan etnički identitet nije autohton u smislu u kojem se danas koristi taj pojam. Ne postoji narod koji je nastao sam iz sebe, bez prethodnih dodira, migracija, miješanja, osvajanja, trgovine, jezika koji su dolazili i odlazili. Autohtonost je uvijek retroaktivni mit, priča ispričana unazad, u kojoj se jedna tačka u vremenu arbitrarnim rezom proglašava početkom, a sve prije toga briše ili prešutkuje. Autohtoni su, u pravilu, oni koji su došli malo ranije – ali nikada prvi.
Hibridnost, s druge strane, ne označava nikakav izuzetak ili devijaciju. Ona je osnovno stanje svakog identiteta koji je preživio. Identitet koji se ne miješa, koji ne dolazi u dodir s drugim i drugačijim, koji se ne izlaže riziku promjene, nije stabilan nego statičan, a statičnost nije znak snage nego početak propadanja.
Tu dolazimo do ključne tačke koju zagovornici autohtonosti uporno odbijaju da vide: svaki identitet koji odbija hibridnost osuđen je na entropiju, kao i svaki zatvoreni sistem. Bez razmjene, bez dotoka novog, bez konflikta i trenja, identitet se ne čuva nego troši. On počinje da se vrti oko samog sebe, da ponavlja iste obrasce, iste mitove, iste narative, dok mu se sadržaj polako prazni.
Biologija je po tom pitanju nemilosrdno jasna. Zatvorena populacija, lišena genetske raznolikosti, završava u incestu, a incest ne proizvodi očuvanje nego degradaciju. Mutacije, slabosti, lomovi – to su njegovi neminovni ishodi. Ono što važi za biološke organizme, važi i za kulturne i etničke konstrukte. Identitet koji ne dolazi u dodir s drugim identitetima biva osuđen na brak sa samim sobom, a to je veza u kojoj se ništa novo ne rađa, odnosno veza u kojoj se rađa samo degeneracija.
Zato je opsesija čistoćom identiteta uvijek znak straha, a ne samopouzdanja. Samouvjeren identitet nema problem s miješanjem jer zna da se time ne gubi nego dobija. Onaj koji panično brani svoje granice, koji oko sebe podiže sanitarne kordone, koji u svakom dodiru vidi prijetnju, zapravo priznaje vlastitu krhkost.
U tom smislu, autohtonost nije opis stvarnosti nego politička želja. Ona služi da se identitet predstavi kao gotov proizvod, kao relikvija koju treba konzervirati, a ne kao proces koji se stalno preoblikuje. Zato je autohtonost tako pogodna za ideološku upotrebu: ona ne traži mišljenje, nego lojalnost; ne traži dijalog, nego pripadnost; ne traži razmjenu, nego poslušnost.
Hibridni identiteti su, naprotiv, neugodni. Oni kvare jasne linije podjele, onemogućavaju jednostavno razvrstavanje na “nas” i “njih”, izmiču urednim tabelama etničkih menadžera. Hibridni identiteti su nepogodni za mobilizaciju, jer ne pristaju da budu svedeni na jednu priču, jednu zastavu, jedan skup mitova. Upravo zato se proglašavaju problematičnim, nedovršenim ili izdajničkim.
A istina je banalna i pomalo razočaravajuća za sve koji vole velike riječi: nema drugog identiteta osim hibridnog. Sve ostalo su fikcije koje služe kratkoročnim političkim ciljevima i dugoročnim kulturnim štetama.
Identitet nije stanje koje se jednom uspostavi i onda čuva u formalinu. On je proces, stalno pregovaranje između naslijeđenog i usvojenog, između vlastitog i tuđeg, između onoga što mislimo da jesmo i onoga što postajemo u dodiru s drugima. Identitet koji se ne mijenja ne ostaje isti – on se polako raspada i pretvara se u lešinu, uvjeren da traje.
Zato je odavno kucnuo čas da se prestane postavljati pitanje ko je autohton, a ko hibridan, i da se postavi mnogo neugodnije pitanje: ko od nas ima hrabrosti da prizna vlastitu izmiješanost. Jer u toj izmiješanosti nema slabosti. Ima samo života, a sa životom i budućnosti. A oni koji insistiraju na vlastitoj autohtonosti i primageniturnosti, oni će sami sebe osuditi da postanu Tračani, Skiti ili Japodi vremena koje dolazi, jer ne shvaćaju da je identitet koji značajem nadrasta zakone samo put u nestanak.
