Piše: Elis Bektaš
Stravično ubistvo Aldine Jahić u Mostaru prije dva dana nažalost nije izolovan incident već tek još jedno u nizu bezbrojnih svjedočanstava da primitivna i nasilnička, rajetinska i plemenska kultura koja ženu i djecu doživljava kao posjed i kao legitimne mete kažnjavanja još uvijek čuva svoju vitalnost.
Aldini više niko ne može pružiti pomoć ali njena krv ostaje kao optužujuće svjedočanstvo jedne propale zajednice koja nipošto nije ograničena samo na Mostar ili samo na Bosnu i Hercegovinu već je ta zajednica u svom primitivizmu ujedinjena čak i tamo gdje je sve drugo dijeli.
Bezbroj je slučajeva u kojima su institucije i društvo ostajali nijemi na vapaje žena izloženih nasilju, žena koje su ispisivale vlastite hronike najavljene smrti. Kalesija, Tuzla, Sarajevo, Beograd… sve do nedavnog slučaja u Beranima, koji srećom nije imao terminalni ishod, kada je u ugostiteljskom lokalu i pred objektivom nadzorne kamere nasilnik oborio djevojku na pod i brutalno je udarao nogama dok je čojstveni i junačni građanin poput zadnje pizde napuštao lokal da se slučajno ne zamjeri sugrađaninu.
Nezainteresovanost prvo institucija a potom i društva, koji reaguju tek kada nasilje dostigne kulminaciju, odavno je postala obrazac. Mostarskog je ubicu bivša djevojka još početkom godine prijavila za nasilničko ponašanje. Tužilaštvo je formiralo predmet, ali nasilnik se na sudu tek trebao pojaviti ovog mjeseca, dakle skoro godinu dana nakon što je prijavljen i pola godine nakon što je podignuta optužnica. Takvo pravosuđe, sporo i nezainteresovano, negacija je vlastite svrhe postojanja, a takva sporost u reagovanju nasilniku je otvorila manevarski prostor da metamorfozira u ubicu.
Nadležne institucije, policija, sudovi, centri za socijalni rad, često reaguju nedopustivo sporo a ponekad se stavljaju čak i na stranu nasilnika i žrtvi savjetuju da promijeni svoje ponašanje, da oprosti nasilniku i da pristane na pomirenje što u praksi uglavnom vodi ka produžavanju zlostavljanja. No, ne treba kriviti samo institucije, jer one djeluju po ustaljenom socijalnom i kulturološkom obrascu ovdašnjih društava koja često u žrtvi vide vinovnika vlastitog stradanja i sklona su da postavljaju pitanja o krivnji žrtve ili jednostavno okreću glavu u stranu i na taj se način pozicioniraju kao pasivni saučesnici u nasilju, poput onog beranskog junoše koji napušta lokal dok njegov sugrađanin nogama divljački šuta ženu oborenu na pod.
Ali kada se takvo društvo, pasivno i ne-hrabro pred nasiljem, nađe suočeno sa terminalnim činom, odnosno sa mučkim ubistvom poput ovog mostarskog, ono sa sebe svlači tanku opnu civilizacije i reaguje kao primordijalna horda, zahtijevajući hamurabijevsku pravdu, život za život. Tako je jedan mostarski hodža, dok javnost još uvijek diše kratkim, isprekidanim udisajima i izdisajima nakon vijesti iz Mostara i dok u njemu odjekuje damar bijesa, tuge i nemoći, javno pozvao na povratak smrtne kazne, nastupajući kao glas pravde.
Ne postoji gori trenutak za takav zahtjev i ne postoji opasniji put za društvo koje mu se odazove. Kada institucije zakažu, kada žene i druge žrtve nasilja nemaju gdje da potraže utočište, kada tragedija postane jedini impuls kadar da natjera sistem na kakvu-takvu reakciju, upravo tada je od vitalnog značaja očuvanje svijesti da početak rješenja problema ne leži u povratku krvarine već u povratku odgovornosti.
Naročito je zloguko kada takav zahtjev za povratkom smrtne kazne dođe iz usta vjerskog službenika. Jer od vjerskih službenika valja očekivati, barem nominalno, najmanje dva momenta: da budu čuvari života i da u kriznim časovima zajednici pruže smirenost a ne kerozin za dolijevanje na vatru. Zato je poziv na povratak smrtne kazne koji dolazi iz usta onoga koji nosi vjerski autoritet nešto malignije i mračnije od političkog populizma. To je etički hazard.
Jer vjerski jezik ima svoju specifičnu težinu, on prodire u emotivno tkivo zajednice na način na koji ni politika ni društveni aktivizam to ne mogu učiniti i upravo zato je opasan – zloupotrijebljen, on ima potenciju da društveni bijes transformiše u kolektivnu odmazdu. A odmazda nije pravda, već priznanje da zajednica ne vjeruje ni u sebe ni u sistem.
Poziv na povratak smrtne kazne, bez obzira iz čijih usta dolazi, uvijek je svjedočanstvo civilizacijske i humanističke regresije. Čovječanstvo se mukotrpno borilo da državi kao aparatu sile i opresije otme pravo da ubija i ta je borba tek ponegdje urodila plodom – ogroman dio čovječanstva još uvijek živi u pravnim okvirima koji dopuštaju ubijanje u ime pravde i zato je tim važnije da se očuvaju pravni sistemi koji su smrtnu kaznu izbacili.
Postoji jedna veoma jednostavna etička formula, koju je još u prošlom vijeku zgodno artikulisao Lari Flint – ako je ubistvo zločin, država ne smije činiti zločin u ime pravde. Država koja ubija u ime reda nije čuvar zakona i pravde, već njihov parodijski i travestijski kerber.
Smrtna kazna ne štiti žene, ne odvraća nasilnike, ne obnavlja povjerenje u institucije, ne transformiše kulturu, ne liječi društvo. Ona samo kanališe bijes na površan i simbolički način, dok stvarni uzročnici nasilja – regresivni kulturološki modeli i truli mehanizmi zaštite – ostaju netaknuti.
Povratak smrtne kazne ne bi zaustavio ubistva žena ili ma koga drugog. Tako bi se samo spriječilo da društvo ozbiljno pogleda u uzroke nasilja i da o njima ozbiljno promisli. Učestalost ubistava slabijih i nezaštićenih, a prevashodno žena, nije plod manjka brutalnih kazni, ta učestalost svjedoči manjak države i društva.
Pravna i policijska praksa, a mnogi će se psiholozi složiti s tim, pokazuje da ubistvo žena po pravilu nastaje u vakuumu. U vakuumu u kom institucije ne reaguju pravovremeno na prijave o uznemiravanju i nasilju, u kom prijetnje i šamari ostaju „privatna stvar“, u kom policija savjetuje žrtvu da „smiri situaciju“, u kom centar za socijalni rad predmet odlaže u ladicu, u kom društvo nasilnika tretira kao nekoga ko samo „malo pije“ ili „malo gubi živce“, a žrtvu kao saučesnika u vlastitom stradanju i još preispituje ponašanje žrtve.
U takvoj situaciji smrtna kazna je svjedočanstvo da je država potpisala vlastitu etičku kapitulaciju. Smrtna kazna je politička i ideološka obmana koja nudi iluziju reda tamo gdje reda nije ni bilo. A vjerski službenici koji prizivaju smrtnu kaznu kao rješenje zaboravljaju ono temeljno – svaka vjera koja ima ambiciju da bude moralni autoritet mora početi od života a ne od smrti.
U islamu, kao i u drugim velikim religijskim tradicijama državna smrt nije ideal već je uvijek bila krajnja i prinudna mjera u društvima koja nisu imala društveno odgovorne institucije, jasne i stvarnosti prilagođene zakone i procedure, razvijenu društvenu svijest… To govori da smrtna kazna nije znak snage države već je znak primitivne državne i društvene arhitekture. U slučaju današnje Bosne i Hercegovine, ionako disfunkcionalne paradržavne zajednice, povratak smrtne kazne bio bi povratak u predmoderno doba, korak ka s teškom mukom i krvavo oborenom modelu kadija te tuži, kadija ti sudi.
Ako društvo zaista želi promjenu paradigmi i suzbijanje nasilja, tada ono, umjesto saglasja sa sumanutim mostarskim hodžom, mora govoriti o efikasnijoj policiji, hitnoj reakciji institucija na zaštiti žrtava, funkcionalnim skloništima i kriznim centrima, obuci službenika, kvalitetnim i sprovodivim socijalnim protokolima, prilagođavanju legislative stvarnosti i njenim iskušenjima i prijetnjama, odgovornosti institucija, dugoročnom obrazovanju i odgajanju društva u svim aspektima… To su rješenja koja spašavaju živote. Smrtna kazna ih ne zamjenjuje, ona ih samo uklanja iz javne diskusije.
Mostarska tragedija zaslužuje bol, empatiju, razumijevanje i zajednički apel za ulazak odgovornosti u institucije a ne povratak na talionski obrazac „oko za oko“. Odgovor na nasilje mora biti civilizacijski a ne varvarski, mora baštiniti duh prosvijećene zajednice a ne nagon čopora. Ako društvo želi okvir u kom se živi, onda ono mora ostati vjerno temeljnom principu: država je tu da zaštiti a ne da ubija.
A oni koji zazivaju smrtnu kaznu i oni koji su saglasni sa takvim zahtjevima neka se zapitaju da li traže pravdu ili samo žele da bol izgleda jednostavno a njihova pravda velika. Ali ništa u vezi sa smrću nije jednostavno, ni etički, ni politički, ni ljudski. Niti je velika pravda odista pravda.
Pored prethodnog, postoji još jedno pitanje koje osvjetljava dubinu etičkog sunovrata onih koji prizivaju smrtnu kaznu. Društvo koje je zahtijeva suočeno je sa dvije opcije: prva je da u njemu dominiraju oni koji ne bi lično povukli obarač već bi drugome prepustili da ponese teret ubijanja u ime pravde a oni da se osjećaju plemenitim i pravednim; druga je opcija da u njemu dominiraju oni koji su voljni da lično ubiju u ime pravde i u ime države. A to je izbor između življenja u društvu licemjernih pizdi ili u društvu ubica.
A za kraj evo i trećeg pitanja za agitatore smrtne kazne – da li zaista smatraju da državi koja je osvjedočeno civilizacijski i na svaki drugi način impotentna i korumpirana i koje se njeni žitelji iz dana u dan sve više groze zaista treba vratiti ovlašćenje da ubija u ime pravde i da li bi ta država znala izaći na kraj sa takvim teretom a da ga ne zloupotrijebi kao što je sve drugo što joj je povjereno zloupotrijebila.
