Piše: Elis Bektaš
Svi vi djeco pamtite one teške godine poraća kad se iz dana u dan i sa svih strana moglo čuti potrebno je pomirenje među narodima, pomirenje među narodima nema alternativu, narodi se moraju pomirit da bi složno krenuli u budućnost a niko kurcem nije mrdao da preduzme konkretne korake ka tom pomirenju pa je meni jednom sve to dodijalo i zato sam našao neke Srbe te im kazao e sad ćemo se pomirit a to se obavlja na sljedeći način pa kad sam pravilno i pedantno obavio pomirenje na taj način ovi Srbi stadoše veselo klicat i vikat ura i živio brate naš a neki su od sreće i pištolje za pasom potegli pa pripucali u zrak na šta ih ja upitah a čemu se vi to radujete i šta to proslavljate a ti Srbi mi kazaše pa proslavljamo ovo pomirenje a ja im kazah kakvo bolan pomirenje, gdje ste pred rudu potrčali, ovo je bila metodsko-pokazna vježba na temu postupak obavljanja pomirenja među narodima a pomirili se niste jer ja nisam narod već sumnjivi otpadnik i živući dokaz da narodi nisu nužni već su više nešto kao dodatna oprema i ukrasi pa ako vam je stalo do pomirenja sad ste barem bogati za znanje kako se ono obavlja pa krenite u potragu i nađite sebi Bošnjake i Hrvate da se s njima pomirite a možda vam se posreći i možda ne budete morali ići daleko jer ima i Bošnjaka i Hrvata koji takođe hoće da se pomire pa tragaju za vama te se možda sretnete negdje na pola puta a onda se na licu mjesta možete i pomiriti jer pomirenje ne zahtijeva određenu lokaciju već samo volju za pomirenjem pa ako ima te volje pomirit se možete i u minskom polju a kad nađete Bošnjake i Hrvate za pomirenje ili kad oni nađu vas pa kad se pomirite i stanete proslavljat taj radosni događaj strogo vodite računa da iz pištolja ne pucate u zrak već u vazduh jer to što ste se pomirili ne znači i da se više ne zna čiji je zrak a čiji vazduh i još ću vas samo zamolit da mi javite porukom kad završite sva ta pomirenja da se ja mogu otići posvađat sam sa sobom zato što će me bit sramota da kraj vas takvih koji ste se međunarodno pomirili ja živim pomiren sam sa sobom pa da mi neko kaže da imam nešto zajedničko sa vama narodima koji se čas svađaju a čas mire a da stvar bude još gora i svađaju se i mire se vazda u nevakat i ne kad njima trebaju svađa ili pomirenje već kad je to potreba nekih starijih geliptera koji ovdje dolaze da odgajaju narode onako kako mene ni moja ulica Rade Končara kraj kapije 2 RMK Zenica nije odgojila iz čeg slijedi da je bolje kad čovjeka odgaja ulica neg svđalice i mirdžije za tuđi račun.
