Piše: Elis Bektaš
Fotografija Nadije i Save, dvoje mladih, lijepih i fotogeničnih studenata iz Srbije, za kratko je vrijeme postala viralna i virtuelna ikona studentskih protesta protiv Vučićevog režima koji traju evo već punu godinu. Ta je fotografija zaista sjajna, načinjena u maniru velemajstora propagandne fotografije i njen autor zaslužuje sve čestitke.
To što je riječ o propagandnom djelu par excellence ničim ne umanjuje njegovu vrijednost i značaj. Samo posvemašnji idiot može pomisliti i povjerovati da jedan politički proces, kakav su studentski protesti u Srbiji, može i mora proteći bez propagande, u situaciji u kojoj je vrh režima sveden isključivo na propagandu. I to, mora se priznati, sve histeričniju i sve budalastiju.
Nažalost, ta izvrsna fotografija svojim je sjajem osvijetlila uznemirujuću činjenicu da u Srbiji i okolnim zemljama živi neugodno velik broj kognitivno potkraćenih džudžana, nesposobnih za mišljenje u pojmovima, simbolima i kategorijama. Uskraćeni za sposobnost apstraktnog mišljenja, oni nisu u stanju uočiti razliku između dokumentarističke i propagandne fotografije pa ih svaka percepcija vodi ka nakaradnim i budalastim zaključcima.
Palestinska kefija nije dio Nadijine svakodnevne odjeće, niti Sava svakog dana izlazi iz kuće ogrnut trobojkom i sa šajkačom na glavi. Nadija i Sava vješto koriste te predmete kao simbole kojima ruše vulgarnonacionalističke paradigme devedesetih i pokazuju svijetu da je percepcija simbola dinamičan proces, upravo srazmjeran zatucanosti ili emancipovanosti i pojedinca i društva.
Gojko Perović – Kosovski zavet – posvećeno Mitropolitu Amfilohiju
Avetinja u liku notornog Elvedina Pezića, skupa sa svojom duhovnom sabraćom iz soja ćacadi, zgražaju se nad trenutkom u kom su dvoje mladih ljudi, sa folklornim simbolima na sebi, stali jedno kraj drugog i zagrlili se. I ne samo da se zgražaju već ih taj prizor ispunjava i nezemaljskim strahom, jer taj bezazleni zagrljaj poput Torovog Mjolnira u paramparčad mrvi retrogradne ideje krvi i tla.
Fotografija Nadije i Save neće ujediniti Srbe i Bošnjake, niti jedna fotografija može i treba da radi taj posao. Ona ima potpuno drugu svrhu – da pokaže da je simbolima, stavljajući ih u novi kontekst, moguće udahnuti i nova značenja, da je moguće oteti ih iz kandži malignih i reakcionarnih ideologija i pretvoriti ih u oruđe emancipacije i oslobađanja. Simboli na toj fotografiji nisu naređenje, oni su svjetionik koji osvjetljava prostor potencije, prostor u kom ljudskost i život nadjačavaju mržnje i strahove.
No bošnjačka i srpska ćacad to ne može razumjeti, oni u toj fotografiji vide zakočenu stvarnost i sebi daju za pravo da iz jednog trenutka uhvaćenog objektivom izvlače nepristojne zaključke koji sežu u prostor intime i privatnosti likova na njoj. Bave se, dakle, poslom za koji, po etičkim imperativima, nisu pozvani niti su umno sposobni da ga obave. Dokle seže to perceptivno ludilo, zorno pokazuje tragikomični slučaj bošnjačke ćacijevke Dženane Karup-Druško, kojoj se od protestnog bedža na Savinoj šajkači priviđa kokarda.
Tako je ova fotografija, na način samo naizgled paradoksalan, ipak donekle ujedinila Srbe i Bošnjake – ujedinila je one zasljepljene i pritupe među njima u zajedničkom zgražanju i strahu pred mogućnošću da će jedan bezazleni zagrljaj dvoje mladih ljudi osvijetliti svu dubinu ponora ispunjenog zabludama koje se suprotstavljaju budućnosti i životu samom.
Među njima najkarikaturalniji su oni koji se pozivaju na religijska tumačenja po kojima je Nadijin i Savin zagrljaj ujedno i grijeh i izdaja. Oni su dokaz da su i islam i hrišćanstvo do mnogih na Balkanu stigli tek kao prazna ambalaža, kao kesica duhana na kojoj piše duhan, ali u njoj nema ničega, čak ni zaostalog mirisa te opojne biljke. Pojmovi, ideje i koncepti religije, nacije, građanina, politike, društva, čovjeka… za njih vječito ostaju terra incognita i njihova je stvarnost osuđena da dovijeka bude alhemijski amalgam mržnje, straha, sluganstva i nasilništva.
Omamljeni halucinogenim isparenjima iz tog alhemijskog postupka kojim se dobija eliksir ludila, bošnjačka i srpska ćacad u Nadiji vide sve Bošnjakinje pa čak i sve muslimanke svijeta, a u Savi sve Srbe i sve hrišćane što ih na svijetu ima. A takav teret staviti na pleća dvoje mladih ljudi mogu samo duboko oštećena i pokvarena stvorenja, stvorenja obogaljene ljudskosti i sposobna da egzistiraju isključivo kao bezlični element kolonije virusa.
No, da se razumijemo, i među onima koji se egzaltirano ushićuju pred prizorom zagrljaja Nadije i Save ima podosta takvih koji su neugodno nalik ćacadima, jer u tom prizoru vide isključivo ostvarenje kolektivnih aspiracija. Takvih se valja čuvati u istoj mjeri koliko se valja čuvati ćacadi, jer sve su to džudžani i drekavci koji ljudsko društvo vide isključivo kao zakočeni, termostabilni odraz prauzora iz prošlosti koje po svaku cijenu valja oživjeti u sadašnjosti.
Zakašnjeli nacionalni romantizam opasan je i kada se zakoti u razvijenim i modernim društvima, a u nedozrelim i zaostalim društvima on postaje poguban jer ih pretvara u zaslijepljeno stado podesno da na mig gospodara postane topovsko meso.
Nadija i Sava ne pozivaju vas na svrstavanje i zbijanje redova, ne pozivaju vas da ostvarujete zavjete svojih predaka, ne pozivaju vas čak ni da se grlite po svaku cijenu. Oni vam samo pokazuju da simboli ne moraju biti sužanjski sindžiri, već mogu biti i dražestan dekor i da je moguće biti i Bošnjakinja i Srbin, i muslimanka i hrišćanin, i student i paor, i folker i roker, i crn i bijel… sve dok u čovjeku nema straha od drugog čovjeka i od iskazivanja vlastite ljudskosti.
Iz tih pojedinačnih ljudskosti stasava ideja javnog dobra a iz ideje javnog dobra stasava društvena svijest sposobna i spremna da se suprotstavi tiraniji, hohštaplerluku, neslobodi… Zato su Nadija i Sava već danas pobjednici a svi vi koji u njima vidite ostvarenje svojih kolektivnih zabluda i otjelotvorenje svojih kolektivnih strahova već ste beznadežno poraženi.
