Piše: Elis Bektaš
Dok hrvatska vlada glumi uzoritost i moralnu nadmoć, dijeleći packe Crnoj Gori zbog Mandićevog telegrama saučešća, dotle među hrvatskom mladeži bubre plodovi dugotrajno uzgajanog fašizma. Ne, ovdje nije riječ o stilskom pretjerivanju, scene sa splitskih ulica prije utakmice Hajduk – Ajaks, kao i prizori sa Poljuda, u svakom svom aspektu potpadaju pod semantički opseg pojma fašizam.
Dok se Evropa zgraža nad divljanjem Torcide, koja svojim ćurlikanjem priziva Hitlera i Aušvic, dotle se hrvatski zvaničnici ograđuju i izvinjavaju, nastojeći da taj skandal predstave kao incident i djelo neodgovornih pojedinaca ili malih navijačkih grupa. Bilo bi i za Hrvatsku i za njene susjede dobro da je tako.
Avaj, čitava ta stvar sa fašizacijom omladine nije ni tako jednostavna ni tako slučajna. Divljanje sa splitskih ulica plod je dugotrajno i brižljivo uzgajanog svjetonazora oblikovanog vulgarnim revizionizmom, populizmom, homogenizacijom i moralnim supremacizmom bez ikakvog uporišta.
Crno-bijeli pogled na istoriju, u kojoj smo „mi“ uvijek i isključivo dobri, plemeniti, nevini i žrtve, a „oni“ eksponenti zla u čijem je suzbijanju sve dopušteno, po zakonima dijalektičke nužnosti moralo je procvjetati u erupciji fašizma. Jer fašizam je čudna zvjerčica, nimalo podesna da bude kućni ljubimac. Dok je mali, čini se da ga je moguće pripitomiti i dresirati, ali čim malo poodraste, on pokaže svoju iskonsku i za čovječnost neukrotivu ćud koja priznaje samo zakon čopora.
Decenije balavljenja hrvatske vlade nad zlosrećnom sudbinom Hrvata pred haškim Tribunalom, proslavljanje najvećeg etničkog čišćenja u Evropi nakon Drugog svjetskog rata kao veličanstvene vojne pobjede, konstantno strašenje društva jugoslovenskom, komunističkom, srpskom, islamskom, ruskom… prijetnjom, tolerisanje Tompsonovog ustašluka perfidno ugrađenog u njegove domoljubne pjesmuljke… sve su to bili više ili manje otvoreni pozivi mlađim naraštajima da se odreknu mišljenja i prepuste se zavodljivom zovu homogenizacije.
Splitska policija pokrenula je istragu u slučaju Torcidinog fašističkog divljanja prije i tokom utakmice Hajduk – Ajaks i ne treba sumnjati da će, zbog smanjivanja evropskog pritiska na Hrvatsku, ta istraga dovesti do nekih navijačkih vođa koji će potom biti osuđeni na prekršajne ili uslovne kazne.
No ti su zapjenjeni navijači možda i najneviniji u čitavom slučaju. Oni su samo već spomenuta dijalektički nužna posljedica višedecenijskog djelovanja institucija hrvatske države, dijela akademske zajednice i medijske scene, terora veteranskih udruga… Da bi se otkrili pravi krivci za splitsku fašističku noć, istraga bi morala da se protegne decenijama unatrag i da istraži mnogo širi društveni okvir, počev od Tuđmana.4
Nažalost, splitska policija nema kapacitet za tako složenu istražnu operaciju i zato će javnosti biti ponuđen neki tupavi Pedro sa poljudskih tribina, da na sebe primi krimen dugotrajno ohrabrivanog i uzgajanog fašizma. Hrvatska će dobiti pohvale od Evrope, pa čak i od Izraela, za pronalaženje i kažnjavanje krivca, a već sutra će se negdje hrvatska mladež okupiti da uz Tompsona arlauče za dom spremni. Jer, kako je već rečeno, fašizam se ne da pripitomiti.
