Ako bi se krenulo i s traumatičnim krajem države, onda pitanja glase: Da li je Jugoslavija završila prirodnom smrću? Možda je ubijena? Da li je izvršila samoubistvo? Ili su je drugi „samoubili“?
Piše: Miodrag Lekić
Nije lako pitanje – što je u duhovnom smislu ostalo na ruševinama bivše zajedničke države. Da li se jugoslovenski prostor, koji se u najnovijoj terminologiji naziva region, na neki način reprodukuje u kulturnom smislu. I kakav je odnos nacionalnih kultura prema toj pojavi.
Da bi se eventualo odgovorilo na ove komplikovane teme izgleda da je neizbježno osvrnuti se na ono prethodno, za neke i traumatično pitanje, na taj film noire o državi prohujaloj sa (samo)ubilačkim vihorom.
Na takav osvrt upućuju i neki nedavno okrugli datumi o značajnim događajima u zajedničkoj državi koji se sada dočekuju na različit, pa i polemički način.
Nedavno, 29. novembra, a povodom zasjedanja AVNOJ-a 1943. se obilježavalo, naravno nigđe zvanično, 80 godina od početka konstituisanja socijalističke Jugoslavije.
Dvadeset pet godina ranije svoj početak je imala Prva jugoslovenska država, nastala 1. decembara 1918. godine.
Dakle, zajednička država, Slavija na jugu – možda će ovaj naziv nekome lakše pasti, trajala je negđe oko 70 godina. Njen kraj neko slavi, neko žali, neko je razočaran.
Neko je ogorčen. Malo ko je ostao indiferentan.
Ako bi se krenulo i s traumatičnim krajem države, onda pitanja glase: Da li je Jugoslavija završila prirodnom smrću? Možda je ubijena? Da li je izvršila samoubistvo? Ili su je drugi „samoubili“?
Istraga je u toku.
U ozbiljnim analizama mora se početi od unutrašnjih uzroka, ali i preći na uticaj međunarodnog konteksta.
Bez sumnje postojala je velika osjetljivost Jugoslavije na međunarodne tokove, odnose snaga i interese na Balkanu. Za ovu priliku konstatujmo da je Jugoslavija geopolitički rezultat pobjednika Prvog svjetskog rata. Potvrđena pobjedničkim odnosom snaga nakon Drugog svjetskog rata.
Pridružio bih se onima, koji smatraju da Jugoslavija nije bila istorijska slučajnost. Niti da je njen kraj bio istorijska nužnost.
Moguće da nisu bez argumenata ni oni koji – podsjećanjem na kraj, posebno način kraja, prve Jugoslavije 1941. i one druge 1991. – zaključuju da joj nije bilo spasa.
Možda da ovako sumiramo priču:
Bilo jednom u dvadesetom vijeku. Nastajanje i nestajanje jednog ideala. Zatim i realnosti u obliku zajedničke države. Ideal, koji je kao i mnogi bio utopija? Možda. Ipak, konkretna utopija, jer ideal je ostvaren, bar za neko vrijeme. Najbolji su je stvarali, najgori su je rušili? I ova teza dijeli mnoge. Možda je Jugoslavija nekome bila cilj, nekome sredstvo.
Izvjesno, bila je latentno etnocentrična. Ali bila je, dok je funkcionisala, fascinantna u svom jedinstvu različitosti ili razlikama u jedinstvu. Sve na Balkanu.
Ako je tako, onda opet na red dolazi teško pitanje. Ko nas ono zavadi?
U svakom slučaju, Jugoslaviju je bilo lakše stvoriti nego održati je u životu. I da su klice autodestrukcije počele da se razvijaju od samog početka stvaranja države.
Etnocentrična struktura na početku priče i sve do danas je pogodovala nacionalizovanju mnoga toga. Prije svega interesa, zatim duhovnosti, pa i istorije. Pojavili su se i vampiri prošlosti. Paradoksalno, istoriografija je dijelom postala rodno mjesto nekulture sjećanja.
Zato se već duže vrijeme pokušaji objektivnog sagledavanja i prevladavanja prošlosti, pokušaji, dakle, razvijanja kulture sjećanja, vrlo lako pretvararaju u građanski rat sjećanja.
Ono što ostaje izvjesno jeste da nijedna komponenta bivše države nakon otcjepljenja nije otišla u vasionu. Svi geografski ostajemo na istom mjestu. Čak su proklamovani ciljevi na međunarodnom planu isti ili vrlo slični, ako se može svima vjerovati.
Zato nije teško zaključiti, ako i racionalnost dolazi na red, da nam nam je u zajedničkom interesu da u susjedstvu živimo tolerantno i sarađujući, koliko je sve to moguće.
Vjerovatno, i jedino na dobrovoljnoj osnovi, treba poštovati istorijsko trajanje Jugoslavije i pozitivne strane zajedničkog života u njoj. Pa i trijezniti se od pretjeranog jugoslovenstva, ako će time nekome biti bolje.
Što je sa kulturom, zapravo – da li je ona bila prepreka integraciji prostora. Drugim riječima, da li je i ona doprinijela svemu, čak da li je sve krenulo ka iracinonalnom, baš iz (pseudo)kulture, kao neki oblik izvornog grijeha.
Očigledno više je pitanja nego odgovora. Mada se i u samim pitanjima nalaze neka objašnjenja.
Onda da, možda, ostavimo jugoslovensko putovanje, sa dosta slijepih putnika, u prtljagu pitanja i (ne)odgovora.
Pa da krenemo od normalnog, bez krajnosti euforija i negacionizma, tretiranja prethodnih većih datume i jubileja koje kazaljke istorije, htjeli mi to ili ne, precizno otkucavaju. Opet za neke, kao bauk koji kvari nove realnosti na ovom prostoru, za druge, kao busola koja pomaže da se snađemo u nastalom haosu.
Državne granice ne znači zatvaranja prave kulture.
Kultura je estetika. Zato i nadilazi lokalno. Kultura je u svojoj osnovi most. Ona nije granica, najmanje blindirana.
Krleža, Andrić, Selimović, velikani književnici, uzgred pristalice Jugoslavije, (Andrić: „I najgora Jugoslavija, bolja je od nijedne“), bili su uvjereni, ne iz straha, već ubjeđenja, da je takva država bila najbolja geopolitičaka solucija za prostor o kome je riječ.
Njihova književna djela ostaju relevantna na cijelom zajedničkom prostoru.
Djela koja su pisana na istom jeziku. Sada četvoroimenom.
Činjenica da postoji u ovom trenutku značajna interakcija kulturnog stvaralaštva, u obliku pozorišta, literature, filma…Zato nije mali broj onih koji dolaze do zaključka – da ako nije bilo tako teško razbiti državu Jugoslaviju, neće ići baš lako uništiti jugoslovensku kulturu. Ili zajedničku kulturu na prostoru bivše države.
Izgleda nam da crnogorska kultura ili kulture na crnogorskom tlu – prethodno provjetrene, ozbiljno samodefinisane i poželjno međusobom integrisane – ne bi osjećala tjeskobu u koorelaciji sa jugoslovenskom kao zajedničkim nasleđem.
„Uvod u Jugoslaviju“ je naslov nove knjige zagrebačkog profesora Dejana Jovića. Odmah da objasnimo – ne radi se o uvodu u obnovu Jugoslavije.
Radi se o uvodu, pretpostavljam i da to nije sporno, o jednoj lekciji istorije. Koja nam je nešto poznata i prije čitanja. Lekciji na bazi činjenica, bez u međuvremenu namnoženih vampira prošlosti, s potencijalno korisnim poukama. Između ostalog, i kako bolje nastavati u novim državno-pravnim realnostima koje su nastale iz prethodno zajedničke države.
Priča o post-jugoslovenskom području, zapravo o kulturama, njenim integrativnim elementima, ali i kontroverzama oklevetanog nasleđa se nastavlja.
To je donekle priča i o Crnoj Gori. Nekada i sada.
*(Autor je političar i dilomata, nekadašnji šef crnogorske diplomatije i ambasador SRJ u Rimu)
Izvor: dan.co.me
