Piše: Elis Bektaš
Kako javlja BBC, šef Pentagona Piter Hegset predložio je da izvršenje smrtne kazne nad Nidalom Hasanom koji je 2009. godine ubio trinaest američkih vojnika u bazi Fort Hud, bude izravno prenošeno a šef Bijele kuće Donald Tramp odobrio je ideju svog saradnika.
Tim činom Sjedinjene Američke Države pridružile su se veoma kratkom i nimalo laskavom spisku od samo tri države koje praktikuju javna pogubljenja. Druge dvije su Afganistan i Iran. Nažalost, za razliku od Afganistana i Irana, SAD nisu izložene nikakvim međunarodnim sankcijama, premda su neuporedivo krvoločnije i na domaćem i na međunarodnom planu.
Monstruozna Hegsetova ideja o javnom pogubljenju, koju je Tramp spremno podržao i odobrio, nije samo civilizacijska regresija. Ona izvire iz jednog duboko perverznog doživljaja ideja religije i pravde, koja se, u skladu sa primitivnim i radikalnim tumačenjima abrahamske tradicije, ostvaruje kao osveta.
Civilizovani svijet još je u prošlom vijeku uglavnom odbacio smrtnu kaznu, shvatajući koliko duboke opasnosti leže u pravu države, kao aparata sile, da odlučuje o životu i smrti svojih podanika. Premda su pojedine savezne države odstranile smrtnu kaznu iz svog penalnog sistema, ona je i dalje prisutna u SAD, kako u pojedinim državama, tako i na federalnom nivou.
Premda ne samo relevantne statistike već i pravna praksa pokazuju da postojanje smrtne kazne ni u najmanjoj mjeri ne doprinosi prevenciji i smanjenju stope kriminaliteta, SAD, koje je Mamford davno označio kao megamašinu i Pentagon moći, za statistike i za praksu ne haju, kao ni za pravdu. Strukturi moći bitna je samo mogućnost da tu svoju moć demonstrira.
Ali sama činjenica postojanja smrtne kazne, i njeno učestalo izvršavanje u SAD, više nisu dovoljni u epohi informacijske prezasićenosti. Da bi uspješno demonstrirala svoju moć, država mora ubistvo u ime zakona pretvoriti u javni spektakl, ne brinući se pritom za dugoročne posljedice tog čina, posljedice koje će uveliko preći granice Sjedinjenih Država.
Za razliku od SAD, Norveška je u slučaju Andreasa Brejvika, monstruoznog masovnog ubice koji je iza sebe ostavio 77 mrtvih i više od tri stotine ranjenih, demonstrirala sposobnost države da, suočena sa najtežim iskušenjima, postupi civilizovano, ali i razložno. Ma koliko nekom izgledala opravdana, pa čak i nužna, smrtna kazna nad Brejvikom otvorila bi mnoga etička pitanja a od samog Brejvika bi načinila potentan simbol među fašistima, rasistima i sličnim polusvijetom.
Brejvik, koji sebe, baš kao i Hegset i Tramp, smatra hrišćaninom, ubio je 77 ljudi. On je, dakle, hrišćanin u mjeri u kojoj je i Hitler humanist. S druge strane, Norveška država koja je upravo u vrijeme Brejvikovog zločina dovršavala svoju sekularizaciju, postupila je i civilizacijski, ali i hrišćanski, shvativši da tamo gdje se ubija u ime pravde, prvo biva ubijena sama pravda.
Primordijalna i primitivna svijest koja u svojim kanžama drži i SAD i neugodno veliki dio svijeta, to još uvijek nije shvatila, a teško da će i shvatiti jer ludilo moći nije sklono samopreispitivanju i samoobuzdavanju.
Protiv smrtne kazne mogu se iznijeti bezbrojni logički, etički, pravni i drugi argumenti. Ali svi se oni na kraju svode na onaj najsnažniji, u čiju vrijednost nepokolebljivo vjerujem, kao i Borislav Pekić. A taj argument sadržan je u Božjoj zapovijesti – ne ubij!
