Piše: Sveštenik Slobodan Lukić
Jedna od faza identitetskog inženjeringa koji se kod nas sprovodi već nekoliko decenija jeste isključivanje „nepodobnih“ pisaca iz školskih programa. Od prije nekoliko godina slične procese vidimo i u globalnim razmjerama. Naime, vladari moćnih struktura zapadnog svijeta su, u nebivaloj histeriji, odlučili da se obračunaju sa ruskim kulturnim naslijeđem, tako što su zabranili knjige velikana ruske književnosti poput Dostojevskog, Gogolja i dr. Ako uporedo sa tim pojavama, uzmemo u obzir i neuhvatljivi razvoj tehnologije i vještačke inteligencije – koji dovodi u pitanje samu svrhu i smisao stvaralaštva – mogli bi čuvenoj misli Dostojevskog o spasavanju svijeta ljepotom suprotstaviti krajnje pesimističku tvrdnju da će „rugoba uništiti svijet“. Ono što se trenutno dešava u svijetu i što vidimo kao dešavanja najskorije budućnosti, snažno podsjeća na opis autoritarnog društva u čuvenom romanu Reja Bredberija „Farenhajt 451″.
Bredberi opisuje sveobuhvatnu kontrolu ljudi koja se ostvaruje putem medija, odnosno tehnologije. U posthumanističkom dobu koje je „vrijeme radnje“ romana, čitanje i posjedovanje knjiga je strogo zabranjeno, knjige se spaljuju a njihovi vlasnici bivaju kažnjeni. Zidovi kuća su pretvoreni u ekrane, a ukućani ljude sa ekrana nazivaju „porodicom“. U takvom svijetu lišenom smisla, zamagljene su granice između tehnološkog i ljudskog, prirodnog i vještačkog, dok su tradicionalne vrijednosti temeljno promijenjene. Sistem koji počiva na visoko razvijenoj tehnologiji onemogućava čovjeku da pogleda u sebe i da se zamisli nad „prokletim pitanjima“. Zato pojedinac nikada ne ostaje sam sa sobom jer je sa svih strana, sa sva četiri zida sobe okružen medijima koji ga „vaspitavaju“ prema potrebama Megalopolisa. U takvom, krajnje individualističkom društvu, masovni mediji su zamijenili i obrazovanje. Znanje se uzima kao puko sabiranje i poznavanje nebitnih informacija. Sistem, prepravljanjem istorijskih činjenica, ukida osjećanje istorijskog kontinuiteta, stvaranjem nove tradicije, a sve radi utvrđivanja vladajuće ideologije.
Prelomna tačka u romanu jeste trenutak kada glavni junak, Gaj Montag, susreće djevojku po imenu Klaris, koja ga upoznaje sa prošlim vremenima u kojima ljudi nisu živjeli u strahu. Ona mu takođe govori i o sadašnjosti koja bi mogla biti drugačija ako bi ljudi posmatrali svijet ne putem interaktivne televizije, već na osnovu onoga što su saznali iz pročitanih knjiga. Drugim riječima, put izbavljenja od besmislenog života po pravilima tako uređenog društva, od mentalne i emotivne degradacije (u kojoj živi većina stanovnika Grada), kreće upravo kroz pamćenje i čuvanje knjiga. Gaj Montag bježi iz Grada, iz tehnološke civilizacije u prirodu, i uviđa da obnovu društva započinju njemu slični prognanici, čiji je glavni zadatak da pamte izabrane knjige. Sa bezbjedne udaljenosti, oni posmatraju kako se Grad, u atomskom ratu koji traje svega nekoliko sekundi, pretvara u prah. Upravo taj momenat predstavlja početak procesa obnove: “Hiljade na putevima, napuštenim prugama, večeras, spolja skitnice, iznutra biblioteke. U početku ništa nije bilo planirano. Svako je imao poneku knjigu koju je želio da upamti, pa je to i uradio… A kad se rat završi, jednog dana, jedne godine, knjige će moći ponovo da se napišu. Ljudi će biti pozvani, jedan po jedan, da izrecituju ono što znaju, a mi ćemo to odštampati, da stoji na papiru do sledećeg Mračnog doba.“
Bredberi se u pogovoru romana osvrće i na ono što danas nazivamo politička korektnost, opisujući metod spaljivanja knjiga i njihovo čišćenje od sadržaja koji mogu da utiču na osjetljivost manjina. To je svakako aluzija na cenzuru prisutnu u Americi šezdesetih godina prošlog vijeka, a koja je u naše vrijeme narasla do grotesknih razmjera: “Jer ovo je lud svijet i postaće još luđi ako dopustimo manjinama, bilo patuljcima ili džinovima, bilo orangutanima ili delfinima, bilo zagovornicima nuklearnih glava ili čiste vode, bilo prokompjuterolozima ili neoludistima, bilo prostacima ili mudracima, da se petljaju u estetiku. Stvaran svijet je teren na kome se svaka grupa igra donošenja ili ukidanja zakona.“
Kao metod i način brobe, a što je ujedno moto ovog romana, Bredberi uzima iskaz H. R. Himeneza: „Ako vam daju papir na linije, pišite uzduž“, što ukazuje na dužnost odupiranja besmislu, pamćenjem i čuvanjem onih dostignuća ljudskog duha koja će pomoći ljudskoj kulturi da preživi. Iako bi se na prvi pogled učinilo da je Bredberijeva vizija distopijskog društva budućnosti prilično mračna, ipak kraj romana je prožet jednim hrišćanskim optimizmom. Uništenje i nestanak Grada, Bredberi ne vidi kao kraj civilizacije, već kao tačku od koje počinje obnova.
Naše hrišćansko iskustvo nas takođe uči da „uzak put“ spasenja započinje bjekstvom iz utopijskog grada maglovite i nikad dostižne sreće i spoznanjem da smo mi, već ovdje na zemlji (u Crkvi) žitelji višnjeg Jerusalima. Osim ovog afirmativnog aspekta hrišćanske ideje istorijskog Grada koji se zasniva i uzrasta ka nebeskom Gradu, postoji i drugi aspekt tog odnosa. On se može nazvati podvižničkim i ukazuje na nesvodivost čovjeka i njegovog identiteta samo na istorijiski grad, na grad ovoga svijeta čije obličje prolazi (1. Kor. 7, 31). Kada Sv. apostol Pavle kaže da ovdje nemamo postojana grada, nego tražimo onaj (Grad) koji će doći (Jevr. 13, 14), on nas zapravo uči da je istorijski Grad nesiguran i prolazan. Zato je naš hrišćanski život u njemu uvijek u znaku pokreta (podviga) ka neprolaznom Gradu – Gradu Carstva Božijeg.
