Piše: Elis Bektaš
Temeljni problem s jugonostalgijom leži u tome što ovi mamlazi i koji pate i nariču za tom tvorevinom nemaju pameti da shvate barem tri bitna momenta. Prvo, ne shvaćaju da je Jugoslavija bila povijesno dinamična državnopravna tvorevina koja je mijenjala ne samo svoju formu već i svoj sadržaj, i da je stvarana, živjela i krepala u skladu sa datošću istorijskog trenutka, što će reći da nije isto patiti za Jugoslavijom prije ustava iz sedamdesetčetvrte, Jugoslavijom nakon Brozove selidbe na ahiret i Jugoslavijom između ta dva događaja, da ne spominjemo brojne druge Jugoslavije.
Drugo, takvi mamlazi i tutumraci ne shvaćaju da je ono za čim oni pate danas življe i snažnije nego ikad u povijesti, samo što su njima kite omekšale ili im neki drugi problem seksualne insuficijencije priječi da to uvide. Hoću reći, kulturnu razmjenu imate, metropole razmjenjuju pozorišne predstave, lokalni filmski festivali izgledaju kao mala Pula, a farmerke možete kupit na svakom ćošku, ne morate se jebavat po Ponte Rosu za usrane vranglerke.
Treće i najvažnije, mamlazi i tutumraci ne shvaćaju po čem je to Jugoslavija odista imala neku vrijednost, a sad ću vam ja reći šta je to.
Ima tome i dvadeset godina kako me je moj prijatelj Đorđe odveo na nekakvu predstavu u Beogradu, u kojoj je nastupala i beskrajno ljupka i šarmantna Esma Redžepova. Na binu je izašla u haljini skrojenoj od jugoslovenske trobojke, one sa petokrakom, pa ovako kazala publici
– U ovoj sam haljini ja pevala pred milion ljudi na svetskom saboru Cigana u Indiji.
Onda joj se jedna suza otkinula iz oka i skotrljala niz lice koje je zračilo dobrotom i blagošću. A ja sam shvatio da, ako je zbog nečeg vrijedila ta Jugoslavija, onda je vrijedila zato što je nama Ciganima, bez obzira da li smo to postali rođenjem ili ličnim izborom, pružila makar i kratkotrajnu iluziju da se možemo nadati emancipaciji.
Nažalost, većina je odabrala da bude sačinjena od konstitutivaca, mada su po rođenju Boga pitaj šta. Jugoslavija je onda, nespremna na toliku količinu istorijske samobitnosti, iznevjerila i konstitutivce i sebe samu. Danas jedni za njom nariču, a drugi joj jebu mater u materi, pokazujući tako da su i jedni i drugi najobičniji bilmezi i budaletine.
Samo se mi Cigani umijemo sjećati te zemlje na pravi način, što će reći sa zahvalnošću na iluzornom obećanju bolje budućnosti i sa oprostom kakav dugujemo rahmetlijama.
