Piše: Elis Bektaš
Ja se čak i ne tužim preko mjere imajući u vidu brojne razloge koji bi to opravdavali. Da, lisica je uzročnik mojih najdubljih strahova ali ona nipošto nije jedini krvožednik koji me nagoni da stalno budem na oprezu mada me iskustvo nekih mojih rođaka i poznanika neumoljivo podsjeća na njegovu uzaludnost. No iskustvo nije tranzitivno pa je korist od tuđeg upravo ništavna ali nemojte pasti u zabludu vjerovanja da će vam oslonac pružiti znanje ako ga već niste mogli pronaći u empiriji. Jedino znanje u koje se možete pouzdati ono je koje kaže – kad ti kucne čas, to je to. Rekoh već da nije lisica jedini zlotvor koji moje dane ispunjava oprezom i strahom. Tu su i vukovi i kune a približim li se kakvoj ljudskoj naseobini na mene će nasrnuti podivljali psi, pa ni susret sa tustim i prepredenim mačkama neće biti ugodan.
O lovcima da i ne govorim, oni te ubiju kao u pozorištu, misliš da se to ne dešava odista jer u samrtnom času nisi osjetio njihov isprekidani dah na svom potiljku. Ali ne, ne žalim se ja. Ako snijeg i led nisu baš izdašno okovali zemlju uvijek se tu i tamo pronađe kakva mladica sočne kore a s proljeća i ljeta život je istinsko uživanje sa svim tim biljkama unaokolo i sa njihovim bujajućim sokovima i omamljujućim mirisima. A i pičke ima – hihihihi – što bi se reklo – hihihihihi – ko salate, ne vjerujem da se vama dvonožnima ikad desi ono što prosječan zec iskusi barem jednom mjesečno, da vam dotuži jebat. Dobro, treba biti iskren pa priznati da nije baš ugodno ako vas stalno porede sa onim tvrdoglavcima, samo zbog slične dužine ušesa. Uostalom, nije mi nikad bilo jasno za šta njima služe dugačke uši, koje su nama prirodno defanzivno oružje, nekakav early warning system. I nije tačno gospodine da mi volimo skakati, sposobnost da činimo dugačke skokove samo je još jedno od defanzivnih oružja što nam ih je majčica priroda stavila na raspolaganje.
Ne skačemo mi što volimo već što možemo i što moramo, prije svega. Eto, i vi možete stajati na jednoj nozi kao čaplje ali radite li to vlastitog zadovoljstva radi? Ne, tako stojite samo kad vas policija zaustavi i kada provjerava jeste li pripiti. I kako to mislite, zar je ovo skaska o meni i o poginulom junaku? Naravno da je skaska o nama dvojici, lijepo vam to piše u naslovu. Pa šta ako ne pričam o poginulom junaku, spominje li iko zečiće u skaskama o poginulim junacima? Ma ništa vi niste shvatili gospodine. To što se u naslovu takvih skaski zečići ne spominju izrijekom ne znači ama baš ništa, stvar je u tome da su, želite li imati junaka, naročito poginulog, zečići nužan preduvjet. Da bi se neko mogao junačiti, neko drugi mora biti zec, drugačije vam ne biva gospodine. I da znate da vam nije na mjestu ta primjedba da ste prevareni čitanjem ove skaske. Ovo je sasvim korektna skaska koja ni po čemu ne odudara od onih što ih inače volite čitati, napisana je razumljivim, tečnim rečenicama i u potrebnoj mjeri sadrži tuđu patnju, taj ključni sastojak koji vas kao ovisnika nagoni da posežete za lektirom.
Žao mi je što ne mogu više ćaskati s vama, bilo mi je ugodno no sad mi valja poći. Pomjeren je sat, moram namiriti dvije propuštene jebačine, a siguran sam da i vi imate neku propuštenu obavezu koja vas već nestrpljivo čeka.
