Piše: Patrik Lorens
Prevod: Žurnal
Postoji čitav niz razloga zbog kojih vam se možda ne dopada, ili čak smatrate sramotnim, mirovni plan u 28 tačaka koji je Trampov režim sastavio kao navodni korak ka okončanju rata u Ukrajini.
Možda ste među onim mnogobrojnim ljudima po zapadnim prijestonicama koji jednostavno ne mogu da prihvate poraz, polazeći od logike — je li to uopšte prava riječ? — da Zapad nikada ništa ne gubi, a pogotovo ne smije da izgubi išta od „Putinove Rusije“.
Možda mislite da su predsjednik Donald Tramp i oni koji su sastavili ovaj zanimljivi dokument, koji je tokom prošle sedmice procurio u javnost, još jednom „poklekli“ pred Kremljom.
Vrhunac ovakvog razmišljanja dao je vječno zbunjeni Tom Fridman, koji je u prošlonedjeljnom izdanju „Njujork tajmsa“ tvrdio da Trampa treba porediti s Nevilom Čemberlenom, a njegov plan sa mnogo puta prozivanom „politikom popuštanja“ Hitleru, oličenom u Minhenskom sporazumu iz septembra 1938.
Ne mogu da se sjetim nezgrapnijeg tumačenja istorije, niti beskorisnijeg poređenja, s obzirom na to da ono ne baca ni trunku svjetla na to šta ovaj dokument zapravo sadrži i o čemu govori.
Ili se, možda, pozivate na principe i po ko zna koji put ponavljate već izlizanu priču da je Ukrajina liberalna demokratija — da to ponovim još jednom, čisto radi zabave — Ukrajina je liberalna demokratija, potpuno „ista kao mi“, i da je zato nužno braniti je po svaku cijenu u ime slobode, prava pojedinca, slobodnog tržišta i ostalih svetih riječi.
Ili mislite da sada nikako nije trenutak da Sjedinjene Države i njihovi evropski klijenti popuste u svojoj neumornoj nastojanosti da destabilizuju Rusku Federaciju. Oni koji tako razmišljaju, naravno, ne smiju ni sebi priznati da je Ukrajina u svemu tome samo običan ovnaram za razbijanje ruskih vrata, sada već debelo okrvavljen. Ova vrsta lažnog izbjegavanja stvarnosti obično puni stroj onih koji kao svoju vjeru ispovijedaju „odbranu demokratije od autokratije“.
Patrik Lorens: BRIKS pod udarom: Šta zapravo plaši Vašington?
Ko god je ovih dana pažljivije slušao reakcije na Trampov plan među transatlantskim političkim klanovima i medijima koji im služe, sve je ovo već čuo — i još mnogo više. Meni sve to djeluje negdje između bijednog i zabavnog.
Bijedno zato što oni koji su toliko slijepo uložili sebe u korumpirani, neonacizmom prožeti režim u Kijevu jednostavno nijesu u stanju da priznaju da je Ukrajina svoj rat s Rusijom izgubila odavno i da je ovaj pokušaj podrivanja Rusije sada konačno propao.
Zabavno zato što ti isti, koji su tako fanatično uložili sve u korumpiran, nacizmom zaražen kijevski režim, sada vrlo nelagodno mijenjaju boje kad shvate da će o uslovima mira ipak više da govori pobjednik nego pobijeđeni.
Kako to mislite da mi ne možemo da diktiramo uslove mira samo zato što smo — gubitnici?
Ovo je, u jednoj rečenici, stav koji dijele i Zapad i Kijev. Najnoviji Trampov „grijeh“ — a mnogi i ovaj plan ubrajaju u tu dugu listu — jeste to što on i njegovi saradnici ovoga puta stavljaju golu stvarnost ispred razrađenih iluzija.
Oni koji tvrde da Trampov plan ide na ruku Kremlju nisu sasvim u krivu, da to kažem i na drugi način. Oni griješe u tome što im je upravo to sporno. Ovih 28 tačaka, uz brojna dodatna objašnjenja — poslije tačke 12 slijede 12a, 12b, 12c i tako dalje — zaista daju Rusiji mnogo, ali ne i sve, od onoga što je godinama pokušavala da izbori za pregovaračkim stolom.
Ono što im promiče sasvim je jednostavno: veoma je mudro i dobro da se konačno prizna legitimitet ruske perspektive. U ovoj fazi ono što je u interesu Rusije biće istovremeno i u interesu Ukrajine, kao i svih koji smatraju da je uređen svjetski poredak dobra stvar.
Prije nego što ukratko pređemo na sadržaj Trampovog plana, valja napomenuti još nekoliko stvari. Polazim od prepisa teksta koji je, po svemu sudeći, prošli četvrtak procurio do „Fajnenšel tajmsa“.
Prvo, ovo je radni dokument, ništa više od toga. Trampovi ljudi – prije svih Marko Rubio, Trampov državni sekretar, i Stiv Vitkof, njujorški investitor u nekretnine koji sada djeluje kao Trampov specijalni izaslanik – vodili su tokom vikenda opsežne pregovore s ukrajinskim i evropskim delegacijama u Ženevi. Ti pregovori treba da budu nastavljeni.
Tramp je ranije dao kijevskom režimu rok do Dana zahvalnosti, ovog četvrtka, da prihvati ili odbaci uslove plana, i od tada to nije povukao. Ali je Trampster već izjavio da, ako stvari budu išle „dobro“, taj rok može biti pomjeren. Sve je krajnje subjektivno.
Drugo, Rubio i Vitkof preuzimaju zasluge za pisanje ovog plana, navodno u konsultacijama s Kirilom Dmitrijevim, glavnim izvršnim direktorom ruskog državnog investicionog fonda, koji povremeno nastupa i kao neformalni diplomata blizak Kremlju. Ali na dokumentu stoji Trampovo ime, a sve što nosi potpis Trampstera podložno je radikalnim i nepredvidivim izmjenama ili povlačenju u bilo kom trenutku.
Objećanje trajnog sporazuma
Stavimo li sve to po strani:
U okviru 28 tačaka ima brojnih konkretnih rješenja „na terenu“. U tački 19 navodi se da će nuklearna elektrana Zaporožje na Dnjepru, koja je pod kontrolom ruskih snaga od marta 2022, manje od mjesec dana poslije početka rata, biti ponovo puštena u rad pod nadzorom Međunarodne agencije za atomsku energiju, a struja koju bude proizvodila ravnomjerno će se dijeliti između Rusije i Ukrajine. Rusija će dopustiti Ukrajincima da koriste Dnjepar „za privredne aktivnosti“ (tačka 23).
Predviđena je razmjena zarobljenika (24a) i program spajanja porodica (24c). Opšta amnestija obuhvatiće „sve strane umešane u sukob“ (tačka 26). „Biće preduzete mjere“, stoji u tački 24d, „da se ublaži patnja žrtava sukoba.“
Ove odredbe, standardne humanitarne formulacije i „nisko voće“ koje je najlakše ubrati, same po sebi jesu vrijedne, ali meni zvuče kao ljepe želje sa čestitki u poređenju s težim i ozbiljnijim stvarima u ovom planu.
Tu je i mnogo raspravljano, mnogo osporavano pitanje teritorije. Krim i Donbas — Lugansk i Donjeck — biće priznati kao ruska teritorija, ali de facto, a ne de jure. S razlogom bi Rusi mogli da pitaju: zašto uopšte ta razlika?
Područja s kojih će se ukrajinske snage morati povući biće proglašena demilitarizovanom zonom koja pripada Rusiji, ali u koju Rusi neće imati pravo da uđu. Opet, o čemu se tu zapravo radi? Što se tiče Hersona i Zaporožja, južnih oblasti koje Rusija i Ukrajina sada djelimično kontrolišu, one će biti podijeljene i definisane duž sadašnje linije kontakta.
Tačka 22: „Nakon postizanja sporazuma o budućem teritorijalnom uređenju, Ruska Federacija i Ukrajina se obavezuju da te dogovorene aranžmane neće mijenjati silom.”
Teško je reći kako će ijedna strana gledati na ovako predložene podjele teritorije. One daju Moskvi dobar dio onoga što već duže vrijeme traži, ali u prilično uslovljenoj formi, a Kijevu oduzimaju mnogo od onoga za šta godinama ponavlja da to „nikada neće predati“. Dakle: nedovoljno za Ruse? Previše za Ukrajince?
Patrik Lorens: BRIKS pod udarom: Šta zapravo plaši Vašington?
Kako ja čitam ove formulacije, namjera onih koji su plan pisali jeste da se postavi radna polazna osnova oko teritorijalnog pitanja, kao temelj za kasnije pogađanje i trgovinu. Ako sam u pravu, američka strana ovdje ne govori da Kijev mora doslovno da prihvati ili odbaci ove uslove, nego da konačno mora da prestane sa poziranjem i otpočne ozbiljne razgovore za velikim, „mahagonskim“ stolom.
U vezi s tim valja upisati još nešto: odavno je došlo vrijeme da se u smeće baci sva ona priča iz posljednje tri godine da je Moskva imala cilj da osvoji i okupira čitavu Ukrajinu. To je podjednako besmisleno kao i evropske, potpuno apsurdne tvrdnje — više cinične nego paranoične — da će Rusi, ako se ne zaustave u Ukrajini, sutra već biti u Londonu i Lisabonu.
Po mom mišljenju, Rusi nikada nisu bili posebno zainteresovani za osvajanje tuđe zemlje, koliko za stvaranje zaštitnog pojasa na svojim granicama od neprestanih prijetnji sa Zapada. Dokazi za to počinju od aktivne podrške koju je predsjednik Vladimir Putin davao Minskim protokolima iz septembra 2014. i februara 2015. godine. Ti sporazumi su trebalo da obezbijede Donbasu — ruskojezičnom, prema Istoku okrenutom — autonomiju u okviru federalizovane Ukrajine.
Kad su Kijev i izdajnički evropski pokrovitelji Minska, Francuzi i Nijemci, pogazili Protokole (i time, ujedno, izdali i lično Putina i samu ideju diplomatskog procesa), kurs je bio zacrtan. Dok je Kijev narednih sedam godina svakodnevno granatirao vlastito stanovništvo, Moskva je zaključila da projekat federalizacije nikada neće zaživjeti i da je jedina preostala alternativa da Donbas preuzme vojnim putem.
Šta god sada kijevski režim bude morao da prepusti, drugim riječima, do toga je došlo isključivo zbog njegovih sopstvenih bezumnih proračuna i proračuna njegovih pokrovitelja u Evropi i u vašingtonskoj administraciji bajdenovske ere. Ne vidim da se to može razumno drugačije sagledati. Imam iskušenje da kažem: „Tako im i treba“, ali ću se suzdržati.
Ono što, po mom mišljenju, najubjedljivije govori u prilog ovom planu jeste širina njegovih odredaba koje idu daleko izvan granica Ukrajine. Do sada su zapadne sile i odbojne medijske protuve koje papagajski ponavljaju njihove besmislice drsko odbacivale ono što Moskva naziva „korjenskim uzrocima“ ukrajinskog haosa. Ovaj dokument ih konačno otvara i imenuje.
Drugim riječima rečeno, Trampov nacrt priznaje i pokušava da popravi sve one duple igre i izdaje koje su počele još onda kada je Mihail Gorbačov pokušavao da za postsovjetsku Rusiju pronađe „zajednički evropski dom“, da bi otkrio da trijumfalisti u Vašingtonu serijski krše sopstvenu riječ i da se Hladni rat samo presvukao u novo ruho, ali nije prestao.
Tačka broj 2, odmah pri vrhu: „Biće zaključen sveobuhvatni sporazum o nenapadanju između Rusije, Ukrajine i Evrope. Sve nejasnoće posljednjih 30 godina smatraće se konačno riješenim.”
Bingo. Ovo je prosto sjajna formulacija. U sebi nosi obećanje trajnijeg uređenja odnosa između Rusije i Zapada koje će koristiti ne samo Rusima, nego svakome ko ima interes da svijet bude mirnije mjesto. Jedini gubitnici u tom raspletu bili bi ratni huškači.
Odredbe o NATO-u
Mogu, uostalom, da navedem doslovno odredbe koje se tiču NATO-a, jer spadaju među najvažnije u ovom nacrtu.
Tačka 4: „Održaće se dijalog između Rusije i NATO-a, uz posredovanje Sjedinjenih Država, radi rješavanja svih bezbjednosnih pitanja i stvaranja uslova za deeskalaciju, u cilju obezbjeđivanja globalne bezbjednosti…”
U redu, odlična ideja, mada ja ne vidim kako Sjedinjene Države mogu posredovati u takvim razgovorima kad je NATO njihovo vlastito čedo. Ali hajde da to zabilježimo kao zabunu koju je lako ispraviti, ili kao mali naklon nepopravivoj sujeti Donalda Trampa.
Ključ je u tački 7 — kratko, savršeno jasno: „Ukrajina pristaje da u svoj Ustav utka odredbu da neće pristupiti NATO-u, a NATO pristaje da u svoje statute unese odredbu da Ukrajina ni ubuduće neće moći da postane članica.”
Tačka 5 nudi Ukrajini „pouzdane bezbjednosne garancije“, a tačka 6 predviđa ograničavanje Oružanih snaga Ukrajine (OSU, A.F.U.) na 600.000 ljudi. Još se ne zna šta će konkretno značiti ono prvo, a ovo drugo je pomalo i podvala. Zapadna štampa to predstavlja kao drastično smanjenje.
Budalaština. U vrijeme državnog udara organizovanog iz Vašingtona, u februaru 2014, OSU su imale oko 130.000 vojnika u aktivnoj službi; poslije puča taj broj je porastao na oko četvrt miliona. Tek kad je kijevski režim, na nagovor Vašingtona, počeo ozbiljnije da se sprema za rat, ti brojevi su naglo skočili. Za zemlju koja je zaista posvećena miru, upravo bi stanje prije puča trebalo da bude orijentir.
Ovo pitanje vodi nas do još većeg: u čemu bi se, zapravo, sastojala trajna bezbjednost poslijeratne Ukrajine — pod pretpostavkom da je Trampov plan zaista približi bilo kakvom „poslije“?
Austrijski primjer
Čas Frimen, penzionisani ambasador koji i dalje vrlo pronicljivo komentariše svjetska zbivanja, prije nekoliko mjeseci je naglasio da se trajna bezbjednost ne postiže vojnim pobjedama niti trajnim skladištima oružja na spornim teritorijama. Ona se postiže kreativnom državnom politikom i diplomatskim sporazumima koji uzimaju u obzir interese svih strana.
Kao primjer naveo je Austriju, koja napreduje još od 1955. godine, kada su Vašington, London, Pariz, Beč i Moskva potpisali Državni ugovor o Austriji, kojim je ona postala vojno neutralna država, ustavno obavezana da se nikad ne priključi vojnim savezima i da nikada ne dozvoli strane vojne baze na svojoj teritoriji.
Tako je postala neka vrsta hladnoratovskog tampona između Istoka i Zapada, upravo ono što je tada bilo potrebno. Sve strane su to razumjele, sve su pristale i Austrija je postala ono što je i danas poznajemo kao Austriju.
Sadašnji plan u 28 tačaka pominje „sporazum o nenapadanju“. U najboljem raspletu, pravi izraz bi bio neutralnost Ukrajine utvrđena i međunarodnim i unutrašnjim pravom.
Ostaje da vidimo.
Od kako su proteklog vikenda vođeni razgovori u Ženevi, Evropljani reaguju na potpuno predvidljiv i potpuno neefikasan način.
Fridrih Merc i Johan Vadeful, njemački kancelar i ministar inostranih poslova, insistiraju da je ukrajinski suverenitet „van svakog pregovaranja“ — ovo je Merc izjavio u jednom intervjuu za „Dojče Vele“, njemački radio — dok Vadeful tvrdi da su sve teme „koje se tiču Evrope“ i NATO-a izbacane iz Trampovog plana.
Miševi koji riču, ova dvojica. U tački broj 1 Trampovog nacrta jasno stoji: „Ukrajinski suverenitet biće potvrđen“, a šta to znači mora se ponovo promisliti u svjetlu činjenice ko je dobio rat i na čemu insistira da se mora riješiti. Sve ostalo je puka zabluda — a njih, ovih dana, među Evropljanima ima na pretek.
Što se tiče Vadefulove tvrdnje da su iz plana izbacane odredbe koje se tiču Evrope i Atlantskog saveza, Trampov nacrt i dalje je radni dokument; izgleda da se Vadeful poziva na evropski protivprijedlog koji je plasiran u nedjelju uveče po evropskom vremenu. A na to se s pravom može upitati: „Pa, i šta s tim?“
Još jednom, izgleda da su Evropljani sasvim zadovoljni time da vode razgovore sami sa sobom, u svom zatvorenom krugu, i najbolje je da ih u tome i ostavimo. Ako Trampov tim bude toliko nepromišljen da svoj dokument kroji po mjeri njemačkih sugestija, možemo slobodno zaboraviti na to da će Moskva pokazati ikakvo interesovanje za ovu jednostrano skrojenu diplomatiju.
Moja pretpostavka o porijeklu ovog plana od 28 tačaka — a to je zaista samo pretpostavka — jeste da su Tramp i njegovi ljudi ponovo uradili isto što i u septembru kada su pravili svoj čuveni „mirovni plan“ za Gazu: Rusi su ovaj dokument u suštini napisali otprilike onako kako su Izraelci u suštini pisali plan za Gazu.
S jedne strane, ni Rubio ni Vitkof nisu kadri za onu vrstu državničkog kova i političkog jezika koji se vidi u ovom tekstu. Tramp pogotovo nije, da kažemo ono što je svakome očigledno. S druge strane, ovo nije baš „ruski spisak želja“ o kojem sada urlaju svi jastrebovi u Vašingtonu i Tom Fridmani po novinama, ali pravac u kom ide nesporno je njima bliizak.
Vrijeme je da se to prihvati kao dobar put. Vrijeme je da se prihvati da nikakvog razrješenja ukrajinske krize, niti šire krize između Rusije i Zapada, ne može biti bez prihvatanja da su moskovske zabrinutosti legitimne.
Vrijeme je da se prepozna da se u svom korijenu ukrajinska kriza od početka tiče pojavljivanja novog svjetskog poretka, koji sada bukvalno probija kroz tkaninu starog, i da će sporazum između Rusije i Zapada predstavljati značajan korak u tom pravcu.
Sjećate li se posljednje riječi Moli Blum, onog njenog čuvenog polukrika, na posljednjoj stranici Uliksa? „Yes!“ – rekla je, potvrda života u svoj njegovoj veličini, nesavršenosti i bijedi. Ne znam ni sam zašto mi sada na pamet pada ta rečenica, ali evo: „Da“, kažem, na Trampov mirovni plan za Ukrajinu — bar u ovom obliku u kom ga sada imamo — zbog svega onoga što bi mogao da omogući.
Patrik Lorens, dugogodišnji dopisnik iz inostranstva, prije svega za International Herald Tribune, danas je kolumnista, esejista, predavač i autor, posljednje knjige Journalists and Their Shadows, dostupne kod Clarity Press-a ili preko Amazona. Među njegovim drugim knjigama nalazi se i Time No Longer: Americans After the American Century. Njegov nalog na Tviteru, @thefloutist, vraćen je poslije višegodišnje „trajne“ cenzure.
Izvor: Consortium
