Piše: Miloš Lalatović
Monaštvo nije isključivo hrišćanski fenomen. Prije hrišćanstva postojalo je i u dalekoistočnim religijama, budizmu, u hinduizmu imamo ašrame, koje su neka vrsta manastira, gdje podvižnici upražnjavaju izvjesne tehnike meditacije i joge. U okviru islama postoje derviški ili sufi redovi, koji podsjećaju na monaštvo, iako nije to u klasičnom smislu.
Takođe, u judaizmu, koje je prethodilo hrišćanstvu, i čiji je ono direktni nastavak, iako nije bio uobičajen bezbračni život, karakterističan za monaštvo, postojali su određene vjerske struje poput esena u Palestini i terapeuta u Egiptu. Po nekim teolozima i istoričarima esenima je pripadao i Sveti Jovan Krstitelj.
U hrišćanstvu monaštvo kao masovnija pojava se javlja dosta kasno u trećem i četvrtom vijeku, uglavnom u Egiptu, iako su se zvanično Presveta Bogorodica, i već pomenuti Jovan Krstitelj, kao i neki od apostola smatrali monasima. Glavni osnivači monaštva su bili Sveti Antonije Veliki, Sveti Pimen, Sveti Makarije Egipatski.
Na omasovljenje hrišćanskog monaštva uticali su brojni razlozi. Pored želje za podvigom usled slabljenja askeze u hrišćanskim zajednicama, jer to je bilo oko vremena legalizovanja hrišćanstva u Rimskom carstvu, uticali su i ekonomski i socijalni razlozi.
U to vrijeme u Rimskom carstvu, posebno u istočnim pokrajinama, gdje je monaštvo bilo izraženo, nastala je ekonomska kriza. Mnogi ljudi su zapadali u dugove, koje je povlačilo sa sobom brojne sankcije, pa i ropstvo. Da bi se oslobodili mučnog života u svijetu ispunjenim lihvarstvom i nerazumijevanjem, ljudi su odlazili u pustinje, daleko od očiju javnosti. Ne može se reći da je ovo bio presudan uzrok nastanka monaštva, jer su i mnogi bogati ljudi, poput Svetog Antonija Velikog , napuštali sve i odlazili u pustinju, ali sigurno je jednim dijelom i ovo uticalo.
Monaštvo je u prvom periodu bilo usamljeničko, monasi su živjeli i snalazili se sami za hranu i piće.
Međutim, carskim uredbama u petom i šestom vijeku, usamljeničko monaštvo je bilo čak zabranjeno, i osnivani su manastiri, gdje su podvižnici živjeli u opštežiću. Inače, sam usamljenički život, iako ga mnogi monasi preferiraju, pa i sama riječ monah, u prevodu bi značila sam, samac, osoba, koja živi usamljeno iz asketskih razloga, može biti opasan. U mnogim duhovnim poukama opisana je tragična sudbina monaha, obično mladih, koji se ne pridržavajući savjeta duhovnika, krenuli putem usamljeništva, zapali u stanje tzv. prelesti. Jer, ako monah bude savladan od demona ili svoje uobrazilje pomiješane sa uticajem nečastivog, imajući brata u blizini, postoji mogućnost da se spasi. Isto tako, ako usled grehovnog pada, padne u malodušnost, depresiju ili kako bi se monaškim jezikom reklo uninije.
U periodu Vizantije monaštvo je izuzetno napredovalo. Osnovani su mnogi manastiri, ustanovili se pravila života, kojih se drže u pravoslavnim manastirima do danas. Glavni zadatak monaha u Pravoslavnoj Crkvi jeste usavršavanje umno-srdačne molitve, najčešće Isusove molitve, koja ima različite verzije, uglavnom i najčešće su dvije u pitanju, a to su “ Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnog“ ili , “Gospode Isuse Hriste, pomiluj me“. Izgovaranjem ove molitve monasi, pa i mirjani mogu da po Božijem Promislu okuse Netvarnu Blagodat, koju su apostoli okusili na gori Tavor, prilikom Hristovog Preobraženja. Vježbanje u neprestanom ili što češćem izgovaranju ove molitve se naziva isihazam.
U četrnaestom vijeku je izbio čuveni isihastički spor između Svetog Grigorija Palame i kabrijskog monaha Varlama, koji je tvrdio da se vježbanjem Isusove molitve ne može osjetiti Netvarna Svjetlost. Međutim, Sveti Grigorije Palama opovrgao je ovo učenje, koristeći spise hrišćanskih podvižnika, čak se išlo dotle da se smatralo da je i Sveti Prorok Ilija, koji je predhrišćanski svetitelj, bio isihasta. Učenje Svetog Grigorija Palame je jedno od poslednjih velikih teoloških učenja Pravoslavne Crkve, prije Otomanskog osvajanja većine pravoslavnih država i naroda, gdje nijesu postojali objektivni uslovi za bavljenje teološkim polemisanjem, nego se trudilo da se živi i podvizava po već napisanim pravilima i dogmama.
Pored hrišćanskog Istoka, gdje su uglavnom nastajale dogme, pa i monaški život se razvijao, u periodu jedinstvene Crkve, monaštvo se itekako proširilo i na Zapad. Jedan od velikih latinskih zapadnih učitelja i monaha jeste Sveti Benedikt Nursijski, učenik Svetog Vasilija Velikog. Sveti Benedikt Nursijski je osnivač benediktanskog reda u Zapadnoj Crkvi, koji je bio poznat i u našim primorskim krajevima još u vremenu prije Velikog raskola 1054.godine. Monaštvo je bilo izuzetno razvijeno u Irskoj u šestom vijeku, tako je recimo od tri miliona stanovnika, njih šesto hiljada bilo monaha. Jedan od najpoznatijih irskih svetitelja jedinstvene Crkve jeste Sveti Patrik, poznat po tome što je iskorijenio zmije i guštere iz ove države molitvom. Naučnici su se trudili više puta da ove životinje nasele, ali nijesu nikad uspjeli. Priziva se u molitvenu zaštitu kod osoba koje imaju strah od zmija, aždaja i sličnih stvarnih ili mitskih stvorenja. Posle raskola na Zapadu su bili poznati podvižnici Franjo Asiški, Tereza Avilska, Jovan od Krsta, koji se smatra jednim od najboljih španskih književnika, posle je bila dosta poznata poljska podvižnica Faustina Kovalska.
Vladeta Jerotić : Da li je težnja ka usavršavanju urođena čoveku?
Ono što je interesantno u periodu srednjovjekovne Srbije bila je pojava monaha izbjeglica sa planine Sinaj, na kome je Bog Mojseju dao čuveni dekalog ili tablicu sa Deset Božijih zapovijesti. Ovo mjesto je bilo poznato po monasima isihastima, koji su svoje učenje bježeći od Turaka Memeluka, prenijeli najprije na Svetu Goru, pa onda i u ostale balkanske države. Nemanjićki srpski vladari, kao i car Lazar, veoma su cijenili monaštvo. Ktitori su i osnivači ogromnog broja znamenitih manastira. Mnogi od Nemanjića su svoj život napustivši vlast, posvetili monaštvu. Najbolji primjer su Sveti Sava i njegovi roditelji Sveti Simeon Mirotočivi i Sveta Anastasija Srpska. Pošto su cijenili monaštvo primali su u svoju državu već pomenute monahe Sinaite, posebno Sveti Car Lazar. Od njih je i sam crpio brojne duhovne mudrosti, pa i njegova čuvena izreka vezana za Kosovski boj “ zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka“, smatra se da je nastala pod uticajem Sinaita.
Car Dušan, iako se smatra problematičnom ličnošću i jedini od Nemanjića nije kanonizovan, bio je dobar prijatelj sa Svetim Grigorijem Palamom, koga je jednom prilikom i oslobodio iz zarobljeništva, otkupivši ga od muslimana.
Monaštvo, iako se od pojedinih savremenih i cijenjenih pravoslavnih teologa, targetira kao nepotrebno u današnjem vremenu, ipak predstavlja žilu kucavicu i dalje hrišćanstva, pa i pravoslavlja. Smatra se da su određene hrišćanske zajednice i države jake u zavisnosti od toga koliko je jako monaštvo. I nije samo u pitanju broj, nego i podvižnički život monaha. Država, koja se danas izdvaja po izuzetno velikom broju monaha je Rumunija, gdje pojedini manastiri imaju i do hiljadu ljudi, koji se spasavaju na ovaj način.
Nadamo se da će monaštvo opstati do kraja svijeta i vijeka, uprkos raznim turbulencijama, jer potrebno nam je sve više u ova teška vremena.
