Piše: Elis Bektaš
Degradacija, a u dobroj mjeri i degeneracija modernog koncepta demokratije nisu uspjele potaknuti društva na njeno preispitivanje i traganje za novim rješenjima koja bi unijela novu vitalnost u jedini model političkog uređenja koji je koliko-toliko garantovao šire društveno učešće u političkim poslovima. Umjesto toga, društva se sve silovitije okreću ka konzervativnim i rigidnim ideologijama i politikama, poslovnično sklonim restriktivnom pristupu u polju sloboda.
Riječ je o procesu koji je davno započeo na globalnom planu i kog će teško biti moguće zaustaviti, pa se društvima valja privikavati na život sa njegovim plodovima. No, gle čuda, redukcionizam sloboda u razvijenim demokratskim društvima nije rezultat oponašanja manje demokratičnih političkih modela, već je hitac iz startnog pištolja u toj utrci ispaljen u kolijevci moderne demokratije, Sjedinjenim Američkim Državama, kada je 2002. godine donijet zakon o domovinskoj bezbjednosti.
Ne moraju, međutim, svi restriktivni zakoni u prostoru sloboda nužno nositi naboj potencijalne opasnosti i prijetiti da se izobliče u nešto što civilizacija sa nelagodom pamti. Dovoljno je, na primjer, baciti ovlašan pogled na skupštinska zasjedanja u postjugoslovenskom prostoru pa uočiti da neugodno veliki broj zastupnika tokom sjednica gladi svoje pametne telefone ili ih čak koristi za razgovore.
U svim tim skupštinama zastupnici na raspolaganju imaju računare, što znači da su im dostupne sve potrebne i relevatne informacije za obavljanje zastupničkog posla, tako da ne postoji apsolutno nikakva potreba za korištenjem dodatnih uređaja u ličnom vlasništvu. Uostalom, ukoliko vojnik, kao državni službenik, tokom obavljanja stražarske službe ne smije koristiti telefon, zašto bi ta privilegija bila omogućena političkim deputatima tokom skupštinskih rasprava i glasanja o zakonima.
Čvrstorukaški unutarpartijski centralizam i sve izraženija nesposobnost sve većeg broja skupštinskih zastupnika da samostalno odlučuju u skladu sa proklamovanim ciljevima i smjernicama svojih partija zbog čega neprekidno moraju biti na dispoziciji partijskim centralama i partijskom vođstvu, ne smije biti opravdanje za nenamjensko trošenje radnog vremena plaćenog budžetskim, dakle javnim novcem.
Zbog toga bi valjalo slijediti primjer Italije koja je zabranila korištenje privatnih telefona tokom parlamentarnih zasjedanja. Donošenje takvog zakona barem malo bi vratilo povjerenje biračkih u zakonodavna tijela i poslalo bi dragocjenu poruku da obavljanje posla u javnom interesu i plaćenog javnim novcem ne smije biti ometano privatnim interesovanjima, poput gledanja video materijala sa Tik-toka, fejsbučenja, ašikovanja sa ljubavnicama ili čak uživanja u porno sajtovima. Svu za posao potrebnu komunikaciju skupštinski zastupnici mogu ostvarivati preko službenih računara.
Demokratija se nalazi pred ogromnim iskušenjima i veliko je pitanje kako će im odgovoriti i da li će ih biti sposobna savladati, jer je odavno izgubila kondiciju i vitalnost i skliznula je u birokratsko rutinerstvo. Najmanje što se može učiniti u pokušaju njenog spasavanja jeste donošenje jednog takvog zakona koji bi političkim deputatima nedvosmisleno poručio – radite posao kog ste se prihvatili i za koji vas plaća čitavo društvo, jebem li vam dan kad ste prvi nalog na društvenim mrežama napravili.
Pored tog zakona, valjalo bi donijeti i zakon o sankcionisanju zastupnika koji bez valjanog razloga ne prisustvuju skupštinskim zasjedanjima i drugim aktivnostima, po uzoru na zakone koji su na snazi u Italiji, Španiji, Japanu i mnogim drugim zemljama i koji propisuju kažnjavanje neodgovornih zastupnika u rasponu od disciplinskih mjera pa sve do potpunog gubitka mjesečne nadoknade za rad.
Parlamentarni život u postjugoslovenskom prostoru odavno je pretvoren u burleskni vodvilj i takvo će se stanje po zakonima dijalektičke nužnosti nastaviti sve dok iz parlamenata u potpunosti ne isisa i posljednju kaplju svrhe njihovog postojanja, ostavljajući im samo birokratsko opravdanje kao raison d’être. Gore spomenuti zakoni teško da imaju iscjeliteljsku snagu, ali nesumnjivo bi doprinijeli da se parlamentarna tijela i deputati u njima barem malo upristoje i podsjete na značenje pojma odgovornosti, kog su davno zaboravili pod atlantskim teretom pojmova pseće lojalnosti i poslušnosti.
