Na zasjedanju Hrvatskog sabora 15. januara ove godine stanje je bilo, može se reći, uobičajeno. Predsjednik parlamenta Jandroković je, povodom godišnjice međunarodnog priznanja Hrvatske i mirne reintegracije Istočne Slavonije, izrekao standardni panegirik Franji Tuđmanu:
„Zbog ciljeva koje je vizionarski zacrtao… i koje smo uspjeli ostvariti, Hrvatska današnji trenutak dočekuje kao stabilna, sigurna i snažno međunarodno pozicionirana zemlja. U potpunosti smo integrisani u Evropsku uniju i NATO, osnaženi brojnim gospodarskim postignućima i pozitivnim pokazateljima. S takvom se respektabilnom stečevinom ne smijemo poigravati.“
A koji su to ciljevi? Tuđman ih je eksplicitno naveo u svom dnevničkom zapisu od 23. avgusta 1983. godine:
„Povijesni je problem: kako na svom tlu stvoriti uvjete za normalni razvoj dviju najvećih nacija – srpske i hrvatske. Jamačno: jedino konfederacijom ili razlazom. Oboje na crti povijesno-etičkoj i geopolitičkoj.“
Može se reći da su ga njegovi današnji sljedbenici u Hrvatskom saboru vrlo dobro shvatili. Sarajevska Slobodna Bosna je istup zastupnika Hrvoja Zekanovića iz Hrvatske demohrišćanske stranke, bliskog partnera vladajućeg HDZ-a, nazvala skandaloznim. Zekanović je izjavio:
„Balkan je sinonim za nazadno društvo, za kulturološki pojam… Mi smo zemlja koja je pod uticajem hrišćanstva, dijelom protestantizma, malim dijelom pravoslavlja i islama, a dok je Balkan isključivo pod uticajem ove dvije zadnje religije (pravoslavlja i islama).“
Ovaj istup, u kontekstu kanonizacije Tuđmanovog lika i djela u hrvatskoj javnosti, nije skandalozan. Starogrčka riječ skandalon prešla je u latinski jezik kao scandalum, gdje je značila „sablazan“, „moralna zapreka“ ili „nešto što izaziva zgražavanje ili šok“. Kako u zemlji u kojoj gotovo svaka varošica ima ulicu ili trg nazvan po Tuđmanu, ako ne i njegov spomenik, ovakve tvrdnje klasifikovati kao šokantne ili sablažnjavajuće?
Spreman odgovor na ovo pitanje bi svakako morala imati crnogorska vlast, koja se sa Hrvatskom trenutno nateže oko školskog broda Jadran i imena kotorskog bazena. Jer ako u Hrvatskom saboru odavno nije skandalozno govoriti o nazadnom „balkanoidnom“ pravoslavlju i islamu, onda to svakako ne bi smijelo biti prihvatljivo za Crnu Goru, gdje su ove dvije religije najdominantnije.
Međutim, takva reakcija izostaje. Razlog za to leži u činjenici da Crna Gora, nakon gotovo trodecenijske vladavine Mila Đukanovića, više nije jedinstveno društvo, već labavi savez izolovanih, zavađenih zajednica. Te zajednice su ili izgubile svako dostojanstvo, pa ovakve uvrede prihvataju radi sitne koristi političara i/ili zbog uvjerenja u vlastitu inferiornost (npr. ekstremni nacionalni Crnogorci i Bošnjaci, čiji predstavnici na uvrede iz Hrvatske ne reaguju), ili im se opiru na pogrešan način, poput lojalista Aleksandra Vučića, koji svojim ekstremizmom često kopiraju evropske rasističke obrasce.
Evropski rasizam koji dolazi iz Zagreba nailazi ili na pristajanje na unižavajuću sliku o samima sebi – to jest prihvatanje kulturno-rasističkog evropejstva kao katarzičnog iskustva za dosadašnje varvarstvo – ili na tobožnji srpski nacionalistički stav, koji podsjeća na Bogdana Diklića u Maratoncima, kada histerično viče: „A koliki je moj dio?!“ Dok se oni koji sami sebe definišu kao Dukljane djelimično ili u potpunosti pokoravaju „šizmatičkom“ i „turskom“ grijehu predaka, u srpskim krugovima još uvijek dominira uvrijeđenost zbog toga što ih Zapad ne prepoznaje kao navodne pionire u borbi „protiv Al-Kaide“ u ratovima devedesetih, šta god to značilo.
Može se, dakle, reći da fragmentirane zajednice koje čine privid crnogorskog društva nemaju adekvatan odgovor na rasizam i poniženja koja pristižu iz Zagreba. Adekvatan odgovor bi podrazumijevao poznavanje istorijskih činjenica, naročito onih koje ukazuju na fatalne istorijske greške u odnosu prema hrvatskoj i, generalno, zapadnjačkoj pozi superiornosti. Da Crna Gora vodi politiku sa minimumom dostojanstva, onda Hrvatsku ne bi trebalo samo podsjećati na tuđmanizam kao sinonim za proizvodnju vještačkog nezadovoljstva u cilju rasturanja Jugoslavije, već bi se moglo ići dalje u istoriju i podsjetiti na muke jednog od utemeljitelja hrvatskog staleškog nacionalizma, zagrebačkog kanonika Juraja Ratkaja (Veliki Tabor, 22. decembra 1612 – Zagreb, 1. septembra 1666), koji je jadikovao zbog rasizma istaknutog holandskog intelektualca i istoričara Petera Opmera. Opmer je o slovenskim narodima zapisao:
„Sloveni su bili narod porijeklom iz Skitije koji su, pomiješavši se s Viltima i Vendima, zaposjeli napuštena naselja Vandala, Gota i drugih naroda te su neprestano uznemiravali cijelu Germaniju i Ilirik. Ta prljava i gnusna rasa toliko se namnožila da u istočnoj i sjevernoj Evropi nema nijednog drugog jezika koji koriste toliki narodi kao što je to od različitih varvarskih dijalekata skrpani slovenski jezik.“
Crnogorsko društvo, sa minimumom konsenzusa o tome šta predstavlja njegovo dostojanstvo, u zvaničnom obraćanju hrvatskim vlastima citiralo bi Ratkaja i poručilo da je zaista tragično što predstavnici nama najbližeg hrvatskog naroda sada čine kolektivnog Opmera prema istočnim istojezičnicima. Dok im jedan bazen predstavlja problem, zagrebački aerodrom nazvan po Tuđmanu ostaje nezamjetan.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
