Piše: Dragan Kremer
In memoriam: Soni Rolins (1930–2026)
Nije hteo da smeta komšijama, te je iz stana u Njujorku svakodnevno odlazio do obližnjeg mosta Vilijamsburg i satima na pustoj pešačkoj stazi vežbao uprkos saobraćajnoj buci (računajući i metro). Tada ga je malo ko u žurbi primećivao, još ređe prepoznavao, ali od 2016. u toku je inicijativa da se taj most nazove po njemu
I posle hiljada svakojakih koncerata, stotinjak izvanrednih svakako, jedno od najjačih i najlepših sećanja o muzici uživo ostaje mi ono iz tadašnje dvorane Doma sindikata, sa završetka Beogradskog džez festivala jeseni 1980. Soni Rolins privodio je kraju svoj izvrsni nastup i oduševljenoj publici dodavao biseve, svetla popaljena – upozorenje za fajront, a zvezda programa raspalila tada još sveži a već često obrađivani hit Stivija Vondera Isn’t She Lovely. Negde tamo iza neki dežurni – recimo vatrogasac, još uvek s “titovkom” – rešio da je dosta, žuri kući, dogovorena satnica prekoračena i isključio ozvučenje!
Vojislav Bubiša Simić (1924-2025): Čovek džeza uvek na sunčanoj strani ulice
Soni se nimalo nije zbunio, još jače ali i dalje s lakoćom duvao je kroz svoj tenor saks, te polako sišao s bine i krenuo između blokova sedišta, sve svirajući uz lagano bubnjanje Ala Fostera. U ta analogna vremena ništa slično još nismo doživeli; ushićeni ljudi stajali su pljeskajući u ritmu i pevušili, okrećući se za stasitim Rolinsom koji je lagano šetao radeći upravo ono po čemu je čuven – beskrajnim, malim varijacijama radosno je plivao uzvodno, vodeći nas ka samoj suštini muzike. Taj čarobni trenutak trajao je bar 10 minuta ili duplo, dok se Soni nije vratio na pozornicu. Mogli su i da nikad više ne uključe razglas, svejedno, prisutni nepovratno zaraženi džezom dobili su svog omiljenog saksofonistu za ceo život.
SAMOUKI SAKSOFONISTA
Šta znači kad zvuk jednog, samog akustičnog instrumenta bez ikakvih pomagala doslovno ispuni celu (ne malu) salu, nekako navodi na plejadu visokih i plećatih, crnih tenorista iz Teksasa, no porodica Rolins došla je u Njujork sa svog ostrvceta Sen Tomas u malom karipskom arhipelagu Devičanska (Virgin) ostrva, dakle s dela koji od 1917. kontroliše SAD. Uselili su se pravo u Harlem, najcrnačkiji deo Velike Jabuke, i to u kraj u kojem su džezeri bili gusto naseljeni mnogo pre nego što će ga reperi opevati. Sonijev otac, klarinetista, u mornarici je bio podoficir poslužitelj – čovek tamne kože tada nije ni mogao dogurati mnogo više – ali nipošto imućni, ali prosvećeni roditelji dali su dvoje starije dece na učenje klasike (klavir i violina). Teodor Volter Rolins rodio se 1930. i prvi muzički uticaj došao mu je od ujaka saksofoniste i ljubitelja bluza. Učio je klavir, a prvo dobio alt saksofon, bio je uglavnom samouk: “otišao sam u spavaću sobu da probam, i to je to”. Rasna i politička svest već su se krčkale u Harlemu i baka je malog Sonija vodila na skupove za građanska prava i na demonstracije.
U kući su se slušale i ploče Fetsa Volera i zavičajni kalipso, a pred obližnjim klubom Soni je video plakat Luja Džordana, zvezde živahnog džamp-bluza, energične podvrste s rifovima koji su nagoveštavali rokenrol. “U skraćenom fraku… sa svetlucavim saksofonom “king zephyr”. Pomislio sam, vau! To ću ja da radim! Biću kao on.” Nije prošlo dugo, a vežbao je po ceo dan, ponekad i u plakaru kako bi prigušio zvuk. Na tenor prelazi kao tinejdžer. U srednjoj školi svirao je s budućim “imenima”, a uveče bi crtali sebi brkove kako bi se prošvercovali u džez-klubove. Već tada ga je pod komšijsko okrilje uzeo pijanista Telonius Mank, osobenjak koji je podržao nepredvidljivost u improvizaciji i neočekivane obrade poznatih pesama. Posle škole, Rolins je krenuo da svira s Badom Pauelom i Džej Džej Džonsonom, već tada komponujući, a prvi od njegovih standarda, “Oleo”, brzo je stigao u repertoar Majlsa Devisa, Koltrejna i drugih. Soni se najviše divio tenoristi Kolmenu Hokinsu, zvezdi odlazeće ere svinga i big bendova, ali je upio i liričnost Lestera Janga i, naravno, brzinski proboj Čarlija Parkera. U prvoj polovini pedesetih već će snimati sa Mankom i Majslom, kao i sa Ornetom, Dizijem, Koltrejnom itd. a njegove kompozicije – “Airegin”, “Doxy”, “Pent-Up House” – postaju standardi.
SAKSOFONISTA NA MOSTU
Kao i mnogi svirači, navukao se na alkohol i heroin, hapšen je zbog pljačke apoteke i posedovanja droge tokom uslovne kazne, odležao je 10 meseci, ali do sredine te decenije ipak uspeo da se oslobodi ovisnosti. Godine 1956. pridružio se, nažalost kratkotrajnoj, hard-bap grupi Kliforda Brauna i Maksa Rouča, i snimio svoj šesti studijski album (snimio ih je više od 60) Saxophone Collosus, započevši niz ključnih ostvarenja. Karipska plesna muzika bila mu je u krvi, pa je Sen Tomas uveo kalipso u džez i postao nezaobilazna razigrana tačka njegovih nastupa, kao i kasnije česta “Don’t Stop The Carnival” s LP ploče iz 1957, a “Way Out West” (s kantri/vestern uticajima) i “A Night At The Village Vanguard” stoje kao međaši savremenog džeza. Soni je među prvima pratnju ogolio na samo 2 instrumenta.
“Freedom Suite” iz 1958. istražuje (još) dužu formu, nadahnutu pokretom/borbom za građanska prava. Lišivši se pijaniste, Rolins nije ušao u fri džez, ali jeste razmenjivao uticaje s Ornetom Kolmanom, koji je krčio taj put. Čak su i zajedno vežbali. Sve to vreme Soni je nastupao bez prestanka, od klubova preko koncertnih sala do festivala, ali introspektivan kakav je bio nije bio zadovoljan sobom, pa se sa scene povukao na duže od dve godine kako bi popravio tehniku, ali i zdravlje. Napustivši prvi brak, počeo je 1959. da živi s Lusil Pirson, koja će mu postati menadžerka i supruga. Nije hteo da smeta komšijama, te je iz stana u Njujorku svakodnevno odlazio do obližnjeg mosta Vilijamsburg i satima na pustoj pešačkoj stazi vežbao uprkos saobraćajnoj buci (računajući i metro). Tada ga je malo ko u žurbi primećivao, još ređe prepoznavao, ali od 2016. u toku je inicijativa da se taj most nazove po njemu.
Po povratku sarađivao je s trubačem Donom Čerijem i snimio šest raznolikih albuma u tri godine, među njima najpoznatiji The Bridge, iz 1962. Vrhunski saradnici i najcenjenije etikete samo se ređaju. Opušteniji svirač, dopustio je sebi više balada, veselijeg soula i fanka, ali čak ni oni kojima je pomalo nedostajalo “duboko oranje” nisu poricali njegovu improvizatorsku genijalnost. Solističke odiseje i dalje su iznenađivale i najbolje poznavaoce, publika mu se stalno uvećavala i u Evropi. Svi su shvatali da je Rolins živa enciklopedija popularnih pesama koje jednostavno voli i podstiču ga da neiscrpno muzicira kroz njih i oko njih. Njegovo ekscentrično odevanje i ponašanje – ponekad je na pozornici ostajao u mantilu, ili iz taksija pred klubom izlazio već svirajući prvu numeru – posebno se primilo u Engleskoj u kojoj je 1966. snimio muziku za filmsku komediju Alfie, koja je proslavila Majkla Kejna. I opet, pri kraju šezdesetih, Soni se naglo povlači na još duži period, boravi u Indiji i Japanu, meditira, proučava jogu i budizam i, naravno, muziku. Verovatno je i to doprinelo da većinu svojih ispisnika nadživi decenijama.
S DŽEGEROM KOJI PLEŠE
U Beogradu je prvi put gostovao 1974. na džez festivalu i izborio se s (ne)akustičnom halom Pionir. Održavajući kvalitet i u studiju i, naročito, uživo, postepeno ostaje poslednji od velikana bi-bapa. Opet neočekivano, stari obožavalac džeza, bubnjar Čarli Vots sa strahopoštovanjem ga u zimu 1980/81. poziva na snimanje svoje grupe “Rolling Stones”. Soni im nije pridavao veliki značaj, smatrajući to derivacijom crnačkog bluza, ali Lusil ga je ohrabrila i – prvobitno nepotpisan – svira na tri numere. Izuzetno spreman na saradnju, zamolio je Džegera da ostane u studiju i malo zaigra – povratne informacije radi – tokom dirljive završne balade “Waiting On a Friend”, koju je saks solo upečatljivo ispratio na top-liste, kao jedan od hitova s čuvenog albuma Tattoo You. Soni se ne pojavljuje u popularnom video-spotu, niti je ikad više zasvirao s njima, a na nekoliko velikih koncerata tu ulogu će godinama kasnije dostojno preuzeti mladi Džošua Redman.
U Muzeju moderne umetnosti (MoMA) u Njujorku 1985. potpuno sam snima The Solo Album, definišući improvizovanje kao “komponovanje u realnom vremenu”. I na samom kraju te decenije Rolins je opet sve iznenadio na gostovanju u manje poznatoj muzičkoj emisiji “Night Music” severnoameričke TV mreže NBC. S domaćinima muzičarima (Džuls Holand i Dejvid Sanborn) običaj je bio da svako posle svojih numera sarađuje s ostalima. Kad su se u istoj epizodi našli “Was (Not Was)”, Lenard Koen i Soni, čuveni producent Hal Vilner ubedio je potonju dvojicu da zajedno probaju jednu od Koenovih najmračnijih pesama “Who By Fire” – o načinima samoubistva/umiranja. Iako suzdržani u prisustvu onog drugog velikana, Leni i Soni pružili su izvanrednu, zacrnjenu verziju koju Rolins otvara, prepliće i zatvara, neke od poslednjih tonova prigušivši prislanjanjem saksofona uz sopstvenu nogu.
ŠAMPIOM NAJTEŽE KATEGORIJE
Ustoličivši ga kao najvećeg živog saksofonistu, svet je valjda od Rolinsa očekivao samo još da traje i kitio ga svim mogućim nagradama. I trajao je, duže i bolje nego što smo se nadali. U sledeći vek uplovio je albumom This Is What I Do. Pošto je stanovao nekoliko blokova od Svetskog trgovinskog centra, kad je 2001. došlo do terorističkog napada, Soni je uzeo samo saksofon i sa Lusil se peške spustio sa 39. sprata zgrade bez struje. Dvoumio se da li da održi koncert u Bostonu, ranije zakazan za 15. septembar, i opet ga je ona nagovorila. Obožavalac je potajno snimio tu katarzičnu svirku i dao im snimak koji je 2005. objavljen kao “Without A Song: The 9/11 Concert”. Nažalost, Lusil je preminula pre toga.
Ipak se još jednom vratio. Sede brade i gotovo afro frizure, zbog problema s kukom gegajući se kao divovski metronom, često s drečavocrvenim delom garderobe, tek ponekim promuklim obraćanjem publici i nepresušnom svirkom svingovao je i vukao svoje rasvirane sastave u zarazni gruv. Savijao se kao da duva u pod, supersonični, duhoviti, veličanstveni saksofonista. Insistirao je da na koncertima ne bude nikakve predgrupe i redovno je “probijao” dva sata iz cuga, uz ovacije na najvećim otvorenim pozornicama Evrope (videti “Vreme” br. 920). Novi materijal objavljivao je na sopstvenoj etiketi “Doxy” i koncertno prebacio i svoju 80. godinu, apsolutni šampion najteže kategorije. Ipak, načeli su ga plućni problemi i prestao je da nastupa 2012, odbivši elektronska pomagala koja bi mu olakšala muziciranje.
Jazz It Up, rekao bi div među ljudima.
Izvor: Vreme
