Piše: Nenad Jovanović
Poželeo sam da ovim filmom prenesem energiju koju je moja porodica nosila, kao i da podelim iskustvo i događaje koji su nam pomogli da prevaziđemo tugu za mamom, kaže redatelj filma “Vetre, pričaj sa mnom”, dobitnika Zlatnih kolica na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu.
Dobitnik Zlatnih kolica na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu (ZFF) je film “Vetre, pričaj sa mnom” Stefana Đorđevića, kombinacija dokumentaristike i fikcije, ali pre svega intimna priča o porodici i smrti majke. Iako je ovo njegov prvi dugometražni film – za koji je, uz Srce Sarajeva, ljetos osvojio niz nagrada na filmskim festivalima – Đorđević je već godinama prisutan u srpskoj i regionalnoj kinematografiji. Njegov amaterski film “Crap” bio je inspiracija za igrani film “Tilva Roš” Nikole Ležaića, u kojem je Stefan jedan od dvojice protagonista.
Bio je direktor fotografije i scenarista u brojnim filmovima, a njegova kratkometražna igrana “Poslednja slika o ocu”, koju potpisuje kao scenarista i režiser, dobila je više nagrada, među njima i na ZFF-u, gde je prije nekoliko godina osvojila Zlatna kolica u kategoriji kratkog metra. “Vetre, pričaj sa mnom” ide u redovnu kinodistribuciju krajem novembra.
Što vas je potaklo da krenete u snimanje filma i koliko ste razmišljali o tome?
Film je nastao kao potreba da zabeležim način na koji se moja mama borila protiv raka, koji joj se vratio 15 godina nakon što se sama izlečila. Pokušala je da to ponovo uradi alternativnim metodama, ali pošto je kancer bio veći kada se vratio, nastojala je biti u okruženju u kojem je odrastala, a to je priroda. Kupila je kamp-prikolicu na Borskom jezeru u nadi da će je okolina i prirodna atmosfera napuniti pozitivnom energijom i pomoći joj u toj borbi. Inspirisan njenim načinom borbe, poželeo sam da sačuvam njen proces.
Nakon što je preminula, dugo sam razmišljao kako da film nastavim bez nje. U to vreme počela je pandemija i preselio sam se kod svoje porodice. Razgovarajući sa njima i evocirajući sećanja na mamu, osetio bih snažno njeno prisustvo. Pomislio sam tada da, ako je ona u filmu, da i cela porodica treba biti takođe, jer zajedničkim sećanjem činimo da je ona tu.
Da li ste filmom želeli poslati neku poruku?
Ne mogu da kažem da sam razmišljao o porukama. Ne volim filmove koji šalju poruke; volim filmove koji postavljaju pitanja i koji uspevaju da dodirnu. Poželeo sam da ovim filmom prenesem celu energiju koju je moja porodica nosila i kako smo se suočavali s tugom, kao i da podelim iskustvo i događaje koji su nam pomogli da prevaziđemo tugu za mamom.
NIN na 82. filmskom festivalu u Veneciji: Sorentinova „La grazia“ snažan kandidat za Zlatnog lava
Mislim da smo svi presrećni jer smo uradili nešto lepo za mamu. Cela porodica je bila na festivalu u Sarajevu i prvi put smo zajedno mogli da iskusimo kolektivnu snagu sa publikom, koju je mama duboko dotakla, baš onako kao i nas
Koliko je trajalo stvaranje filma i kako je bilo snimati s članovima porodice?
Proces stvaranja ovog filma trajao je pet godina; otkako sam snimio mamu, pa sve dok nismo završili s montažom. Što zbog osetljivosti teme, a i zbog subjektivnog doživljaja gubitka mame, bilo mi je važno da prihvatim vreme kao prijatelja i da ne žurim ni sa čim. Bilo mi je potrebno vreme da mogu objektivno da sagledam događaje. To je bilo kompleksno iskustvo prepuno izazova.
Zbog osetljivosti teme nikom nije bilo lako da priča o mojoj mami, ali kako je vreme odmicalo pronalazili smo snagu u zajedništvu. Kada je emocija jaka i sveža teško je otvoriti se i najbližima, a kamoli pred kamerom. Zato je bilo potrebno napraviti prostora za porodicu da mogu da imaju svoje vreme i da smognu snage da se suoče sa bolom. Na kraju, mislim da smo svi presrećni jer smo uradili nešto lepo za mamu. Cela porodica je bila na festivalu u Sarajevu i prvi put smo zajedno mogli da iskusimo kolektivnu snagu sa publikom, koju je mama duboko dotakla, baš onako kao i nas.
Filmovi koji nas pomeraju
U kojoj je meri film tipičan ili netipičan za srpsku kinematografiju i da li vam je u tom smislu bio uzor neki od režisera?
Ne znam gde bih svrstao “Vetar” jer je on pre svega za mene porodični dokument. Više od toga je na publici da podeli mišljenje o filmu. Formu koju sam odabrao vidim kao alat da nađem pravi oblik i da podelim sećanje na mamu. Deo sa mamom je snimljen dokumentarno i inspirisan porodičnim sećanjima, koja sam rekonstruisao kao igrani deo. U tom se smislu mešaju načini, ali nisam razmišljao kako će film biti klasifikovan i hoće li biti svrstan kao fikcija, dokumentarni ili neki hibrid. Filmovi koji utiču na mene i kakve želim da kreiram su filmovi koji nas pomeraju iz sigurnog mesta.
Bili ste režiser, scenarista i direktor fotografije u više filmova. Kako to da ste se odlučili da fotografiju u svom filmu prepustite Marku Brdaru?
Studirao sam kameru na Fakultetu dramskih umetnosti i kad razmišljam o filmu krenem od osećanja i vizualnog doživljaja – kakvo je okruženje, što želim da prenesem i na koji način želim da nešto prenesem. Dugo sam razmišljao ko bi mogao da snima film i gledajući “Sigurno mjesto” Jurja Lerotića, a takođe i “Oca” Vlade Škafara, pomislio sam kako Marko ima veliku emotivnu zrelost i može da razume emociju bez želje da je ulepšava.
Koliko su tema i struktura filma doprinele prijemčivosti, identifikaciji i jedinstvenim reakcijama kod publike po svetu?
Nakon svetske premijere u Roterdamu, film je imao vrlo obiman put po svetskim festivalima – od Južne Amerike do Azije. Bio je na preko 30 festivala i osvojio desetak nagrada. Svima nama najviše znači Srce Sarajeva jer Sarajevo ima posebno mesto za mene. Sarajevo je bilo prvi festival na kojem sam bio pre 15 godina, sa filmom “Tilva Roš”, i to iskustvo i ljubav koju sam osetio prema autorima je nezaboravna. Po reakcijama publike najveću snagu u filmu nosi porodica.
Mama je bila vrlo otvorena osoba i svako ko bi makar trenutak sedeo sa njom upamtio bi je za ceo život. Njena prisutnost je bila njena najveća vrlina i razgovor o “Vetru” koji sam imao sa njom je bio vodilja od samog početka. Publika tokom filma oseća da učestvuje u vetrovitom svetu i prepoznaje sebe u porodičnim situacijama. Posle projekcija ljudi bi mi prilazili i poverili bi se da su i oni izgubili nekog bližnjeg. Mislim da ne postoji ništa važnije od toga da se otvaramo jedni drugima i da zajedno delimo sećanja na one koji nisu više sa nama jer osećam da tako oplemenjujemo jedni druge.
Hodao sam sa studentima od Bora do Niša. Prvi put sam osetio da sam deo nečeg velikog, zajednice koja prevazilazi sve. Studenti su podelili ljubav i mudrost sa svima i inicirali da svi brinemo jedni o drugima i verujemo da su promene moguće
Koliko ste se iznenadili, odnosno obradovali kad je film osvojio Srce Sarajeva, ali i druge nagrade, uključivši i najnoviju, ovu na ZFF-u?
Bilo je iznenađenje vezano za Srce Sarajeva, jer sam posle premijere odvezao porodicu za Svrljig, gde žive, i vratio se na Borsko jezero. Posle plivanja sa mojim psom Lijom zazvonio mi je telefon i rekli su mi da moram da se vratim jer sam zaboravio nešto. Bilo mi je jako drago da je mama osvojila još jedno srce.
Kako je film završio na ZFF-u i što očekujete od projekcija u regionu?
I za Sarajevo i za Zagreb veže me lepo iskustvo jer sam sa filmom “Tilva Roš” i sa svojim kratkim filmom “Poslednja slika o ocu” bio deo oba festivala i to iskustvo je na neki način iniciralo moje bavljenje filmom. Zato sam i poželeo da imamo regionalnu premijeru na Sarajevo Film Festivalu, a hrvatsku na ZFF-u.
Nakon Zagreba, film ide na Skanoramu u Vilinus, na Hihon u Španiju, pa na Ljubljanski međunarodni filmski festival LIFFe, a odande u Beograd, gde ćemo imati domaću premijeru na Festivalu autorskog filma, koju jako dugo iščekujemo jer će na njoj biti svi mamini prijatelji i porodica. Zbog energije koju ćemo imati zajedno razmišljajući o njoj i uz sećanje koje će biti tako jako, verujem da će se i ona u nekom obliku pojaviti u sali.
Ima li šanse da film dođe u bioskopski repertoar, a onda i na TV-programe u regionu?
“Vetar” kreće u bioskopsku distribuciju širom Hrvatske 21. novembra, posle toga u Bosni, a onda i nekad početkom sledeće godine u bioskopima širom Srbije. Iz dosadašnjeg iskustva sa festivalima mislim da film komunicira sa širokom publikom, ali pogotovu sa onima kojima je važna porodica.
“Teške” i životne teme
Imaju li lični porodični filmovi koji su mešavina fikcije i dokumentaristike, osim sadašnjosti, i budućnost?
Mislim da i te kako imaju budućnost jer je ideja zajednice i porodice u kapitalističkom vremenu važnija nego ikad! Takođe sam gledajući filmove upoznao mikrosvetove drugih kultura, koji u svom duhu zrače i ne zaboravljaju se. Žao mi je što su ljudi u regionu više posvećeni filmovima koji su tu da razonode, izbegavajući “teške” teme jer mislimo da je suvišno baviti se njima. Ali kroz te životne teme mi obrađujemo lične i društvene probleme i zahvaljujući njima osvešćavamo se i razvijamo kritičko mišljenje o svetu oko nas.
Glumili ste u Ležaićevom filmu “Tilva Roš”, koji je osvojio Srce Sarajeva za najbolji film 2010. godine, a sada ste kolege režiseri dugometražnih filmova.
Nikad sebe nisam smatrao glumcem. Tokom snimanja “Tilve” sa Ležom (Nikola Ležaić, op. a.) šalili smo se da nismo glumci nego skejteri. Zbog iskustva sa “Tilvom”, gde smo portretisali sami sebe, učinilo mi se kao prirodan sled okolnosti što sam u svet filma ušao kao Stefan i da moj prvi dugometražni film može da se nastavi u tom pogledu, prateći sve što se u mom životu dešavalo.
Filmovi “Vetre, pričaj sa mnom” i novi film Nikole Ležaića “Kako je ovde tako zeleno?” po mnogima imaju dosta dodirnih tačaka. Da li je to slučajno?
Oba filma su posvećena našim roditeljima i vreme koje prolazi sa osećanjem da vašeg roditelja nema i te kako traje. Zato želite da svaki mogući trenutak zapamtite zauvek, a samim tim je i potreba da se vreme na filmu ističe kao životni faktor jako važna. Obojica smo se nosili sa time, svako kroz svoje iskustvo i perspektivu; nismo napravili dva ista filma, ali i meni i njemu je važno da se oseća želja da zauvek zapamtimo naše voljene koji više nisu tu.
Iako film nema vidljivu političku notu, posvetili ste ga pokojnoj majci i majkama studenata koji protestvuju protiv režima u Srbiji. Očekujete li zbog toga prepreke projekcijama filma?
Nagradu u Sarajevu posvetio sam svim majkama studenata. To je i te kako važno jer svi razmišljamo o studentima, ali moramo razmišljati i o njihovim roditeljima koji sede kod kuće i koji gledaju kako njihovu decu tuku i hapse. To je kolektivno pitanje, a ne samo onih koji su na ulici; to je pitanje i svih koji od kuće podržavaju svoju decu, a nisu u mogućnosti da budu s njima. Zato moramo da razmišljamo na način da smo svi jedna porodica. Hodao sam sa studentima od Bora do Niša; to je predeo koji je obeležio moj život jer smo mi iz Bora, a moji baka i deka su iz Svrljiga.
Hteo sam da vidim kako se ljudi iz mog kraja nose sa društvenim problemima u našoj zemlji, koliko imaju nade u sebi da će nam svima biti bolje, ali najviše me je interesovalo da li imaju i dalje ljubavi za decu i njihovu budućnost. Prvi put u životu sam osetio da sam deo nečeg velikog, zajednice koja prevazilazi sve. Studenti su podelili ljubav i mudrost sa svima i inicirali da svi brinemo jedni o drugima, delimo želje i odgovornost i verujemo da su promene moguće kada smo zajedno.
Hoće li ti protesti koji traju više od godinu dana osim dokumentaraca iznjedriti i neki igrani film, kao što je to, recimo, bila “Izgubljena zemlja” Vladimira Perišića, koja za pozadinu ima proteste u Srbiji 1996. i 1997.?
Taj film je nastao kao refleksija prošlosti, a oduvek je bilo izazovno pričati o stvarima koje se trenutno dešavaju. Sadašnje vreme je teško sagledati i autorski obuhvatiti. Siguran sam da će se praviti filmovi na temu studentskih protesta i da će mladi autori koji dolaze pričati o ovom događaju. Oni su ti koji žive ovu priču i koji će, kad sve ovo prođe, da se okrenu nazad i da kažu koliko je to oblikovalo njihov život. U tom smislu jedva čekam da gledam filmove koje će ti studenti praviti.
Izvor: Portal Novosti
