Piše: Bilge Ebiri
Trenutak u kojem je živi čovek stupio ispred ekrana da postavi pitanje Cezaru Katilini, liku kojeg igra Adam Driver (na koji je Cezar u filmu nastavio da odgovori) mogao bi, gledajući unazad, biti jedan od manje bizarni trenuci u Frensisu Fordu Kopoli. Megalopolis. Najveći rediteljev projekat iz snova, koji već četiri decenije pokušava da pokrene, stigao je u Kan u oblaku spekulacija, skepse i kontroverzi. Nosi tragove svih tih godina koje je Coppola proveo pokušavajući da ga napravi, sa elementima koji su izgleda bili spojeni iz različitih perioda njegove filmografije: malo Isto i tebi evo, malo Taker: Čovek i njegov san tamo. Ali film se takođe čini starijim od toga. Gledajući ga, dobijate uvid u maštu nekoga ko je postao punoletan 50-ih godina, sa svojim vizijama naučnog napretka, inovativnog dizajna i čuda svemirskog doba. Kako je čudno i zanimljivo da kada vidimo delove Kopolinog budućeg grada u ovom filmu iz 2024., ne izgleda previše drugačije od nečega što smo možda videli u Džetsons. Megalopolis dolazi nam kao (možda konačna) zaostavština umetnika koji je sada u svojim 80-im godinama, ali ponekad liči na grozničave misli starog deteta, zanesenog i zaslepljenog, a možda i pomalo izgubljenog u svim mogućnostima sveta pred njim.
Nema ničega unutra Megalopolis koji izgleda da je iz „normalnog” filma. Ima svoju logiku i kadencu i narodni jezik. Likovi govore arhaičnim frazama i rečima, mešajući delove Šekspira, Ovidija i u jednom trenutku pravi latinski. Neki likovi govore u rimi, drugi samo u visokoj prozi koja izgleda kao da je u stihovima. U jednom trenutku, Adam Driver recituje ceo monolog „Biti ili ne biti“ iz Hamleta. Zašto? Nisam baš siguran. Ali svakako zvuči dobro. Radnja je, uz svu ljubav prema nauci i razumu, zarazna mešavina magije, melodrame, otrcane emotivnosti i politike iz gangsterskih filmova. Smešta nas u središte debate između vizionarskog arhitekte ovog alternativnog univerzuma Cezara i gradonačelnika Njujorka Cicerona (Đankarlo Espozito) o tome kako da iskoriste svoje ograničene resurse kada su već opterećeni dugovima. Cezar, pronalazač žive građevne supstance zvane Megalon, sanja o samoodrživom gradu budućnosti koji će organski rasti sa svojim stanovnicima. Ciceron, već opterećen skandalima i izviždan gde god se pojavio, sada je želeo da pomogne svojim gnevnim i uznemirenim građanima. „Ne dozvoli to Sada uništiti zauvek“, insistira Cezar kod gradonačelnika.
Kopola, koji je svojevremeno planirao da adaptira knjigu Ajn Rand Veličanstven izvor, jasno je na strani sanjara, ali Cezar je nesavršen čovek. On poseduje ogromne moći — u bravuroznoj uvodnoj sekvenci filma, vidimo ga kako zaustavlja vreme dok se nesigurno naginje preko ivice Krajsler zgrade — ali je takođe egomanijak, zaokupljen sopstvenim sjajem i nesposoban da pravi kompromise ili brine o onima ispod sebe . Idealna uloga za Drajvera, koji kombinuje aroganciju i neurozu bolje od bilo kog drugog glumca svoje generacije. Cezarov život počinje da se menja dolaskom Cicerona Devojka za zabavu ćerka Džulija (Natali Emanuel), jedina osoba koja vidi njegovu sposobnost da zaustavi vreme i koja izgleda da i sama ima istu moć. Privlači je njegov sjaj, ali, naravno, među njima cveta romansa. Malo je hemije između glumaca, njihova ljubav deluje više metaforično nego stvarno.
Ovde se čuju odjeci glavnog sukoba Metropolis Fric Lang, deda svih filmova o Gradu budućnosti, sa sukobom između povučenog, oportunističkog vođe i briljantnog, verovatno ludog naučnika, koje je na kraju spojila ljubav. I tamo, kao i u Megalopolis, građani su bili na milost i nemilost hedonizmu i elitnom ratu. Ali Kopola provodi više vremena među elitama od Langa, koji je svog protagonista poslao u pećine ispod Metropolisa da svedoči o fizičkom i duhovnom danaku koje je uzela industrijska utopija iznad. Naravno, proširenje sa vizijama bede i očaja radilo bi protiv ove kinematografske ode onima koji sanjaju o budućnosti. Ali ovo je film više o idejama nego o ljudima; sve u njemu deluje namerno nestvarno i maštovito, kao da se cela stvar odvija u glavi svog tvorca.
Suština je sledeća: Kopola je više zainteresovan za debatu o budućnosti nego za bilo kakve odgovore.
Istovremeno, nije iznenađujuće što je on filmski reditelj Starost privučeni dvorskim intrigama bogataša. Upravo u ovom svetu nalazimo Vau Platinum (Obri Plaza), prelepu ekonomsku reporterku koja želi da stekne bogatstvo i moć za sebe. U početku se pojavljuje kao Cezarova ljubavnica, ali se ubrzo udaje za njegovog ujaka, Hamiltona Krasa (Džon Vojt), najbogatijeg čoveka u gradu. U međuvremenu, Krasusov unuk koji menja oblik, Klodio (Šaja La Baf, u kostimima koji se stalno menjaju), planira da nasledi sav porodični novac za sebe, infiltrirajući se u gradske subkulture kako bi stekao uticaj. Veliki deo ovog spletkarenja odvija se tokom serije neobuzdanih vakanalija, na zabavama sa oskudno odevenim gostima čiji je cilj da dočaraju dekadenciju i dekadenciju u rimskom stilu. U svom najboljem izdanju, ovi prizori imaju izvanzemaljsku inventivnost koja im daje opojnu privlačnost. U najgorem slučaju, izgledaju kao isprekidani snimci čudnih statista koji bezvoljno mlataraju okolo.
Megalopolis je često zaglavljen između sopstvenih snova i onoga što je jedino moguće. Svakako ima trenutaka šarmantne inventivnosti. Kada Cezar putuje noću u tamnije, manje blistave delove grada, on prolazi pored ogromnih animiranih statua: Slepa pravda se ogorčeno naslanja na zid, a njena vaga je iznenada izbačena iz ravnoteže; figura čoveka u lancima koji drži tablicu koja se ljulja, ploča se raspada na komade. Muškarac nežno plete kosu ženi okruženoj anđeoskim bolničarkama, a onda vidimo da je nikada nije bilo, da je sam u mračnoj sobi izgubljen u svojim sećanjima. Kada se pojavi gore pomenuti živi element (i ko zna da li će se to ponoviti kada film bude pušten u bioskope), sve je to svakako očigledno, ali je toliko u skladu sa konstantnim kvalitetom filma da sve stavlja na kocku, da publika uzima zdravo za gotovo: O, tako se dogodilo. Povremeni filmski slomovi koji izazivaju snove o groznici Apokalipsi sada i Drakuli Brema Stokera bili su tako divno dezorijentisani, da zauzimaju čitave sekvence. U tim filmovima to su bili stilski procvati. Ovde sve cveta, stalno.
Ali onda dolaze scene koje deluju užurbano, siromašno i nedovoljno ispunjeno. Ono što je Kopoline ranije epove o porodičnoj moći i zabadanju noža u leđa činilo tako ubedljivim bila je njegova sposobnost da detaljno osmisli svoje narative: Uvek smo osećali da postoji ceo svet koji vrvi od ubilačke vitalnosti iza ključnih likova. Rediteljske teškoće u stvaranju Megalopolis – ne samo mnoge decenije koje su bile potrebne da se projekat pokrene, već i veoma stvarni izazovi ovog snimanja – dokumentovani su na drugim mestima. Otvoreno je govorio o tome da mora da smanji troškove i da radi sa manjom ekipom nakon onoga što je počelo kao ambicioznija proizvodnja.
Ponekad to možemo videti. Gužve u masovnim scenama ponekad izgledaju raštrkane. Naizgled glavni likovi ispadaju iz priče. Uz svu svoju vizuelnu veličinu, digitalna kinematografija je ponekad ravna i previše svetla, što zauzvrat smanjuje dubinu i detalje i čini da stvari izgledaju jednodimenzionalno. Znamo da Coppola ima oko, a on i snimatelj Mihai Malaimare su dobro sarađivali u prošlosti. Možda će u budućnosti biti objavljene nove verzije ovog filma koje će više razjasniti stvari. Ili možda ponekad realnost sadašnjosti jednostavno porazi mogućnosti večnosti.
Megalopolis je ispunjen citatima i rečenicama koje izgledaju kao citati. Među aforizmima koji se pojavljuju je jedan koji se pripisuje Marku Aureliju: „Cilj života nije biti na strani većine, već izbeći biti među ludima. Zanimljivo je da se ovaj citat ne nalazi kod Marka Aurelija; očigledno je Lav Tolstoj jednom tvrdio da potiče od ovog stoičkog cara, i svi su to jednostavno prihvatili kao činjenicu. Dakle, to je lažni citat! Ali ipak lepa, koja verovatno upozorava na opasnosti praćenja gomile, ali i na opasnosti od ludila koje je suprotno gomili. Ali čuvši to u ovom filmu, zamislio sam dodatni zarez između „izbeći“ i „pridružiti se redovima ludih“: „Cilj života nije biti na strani većine, već izbegavati, pridružiti se redove ludih“.
To potpuno izokreće smisao, ali bi bilo u skladu ne samo sa ovim filmom, već i sa Kopolinom karijerom uopšte. Iznova i iznova, on veoma svesno prelazi ivicu sa svakim novim projektom.
Priznao je da je na snimanju izgubio razum Smak sveta. Na jednom mestu sam napisao da sam mislio da je poludeo Drakulom Brema Stokera, film koji sada smatram remek-delom. Sigurno čovek koji je ceo svoj studio stavio na kocku za film One from the Heart — prelep, zapanjujući, nezaboravan, finansijski mrtav film od samog početka One from the Hear – nije jasno razmišljao. I tako, opet je to uradio, i možda nadmašio samog sebe. Megalopolis je možda najluđa stvar koju sam ikada gledao. I lagao bih ako bih rekao da nisam uživao u svakoj ludoj sekundi.
Izvor: Glif
