Nisam htjela da se oglašavam povodom djece iz Policijske akademije Danilovgrad, koji su slavili pobjedu Srbije nad Crnom Gorom jer ne pratim sport i prosto euforiju te vrste ne mogu da razumijem kada su u pitanju sportska dešavanja, dočim, sumnjam da i jedan sportista može da razumije moju radost povodom kupivine nove haljine, pa računam da je to otprilike to – slična emocija.
Listajući portale vidjela sam najavu o organizaciji protesta povodom “ponašanja polaznika akademije”, te mi nije jasno kako to da se slobodna volja i sloboda pojedinca, sad odjednom pokušava nametnuti kroz kojekave disciplinske postupke, proteste, psihološke analize o seksualnoj apstineciji polaznika, od strane kojekavih NiTkolaidisa i kroz javne osude bivših ministara?
Ovo društvo samo po sebi poraz priznaje jer silom pokušava nametnuti ljubav prema domovini, a sila, to svi znamo, izaziva samo otpor, pa nije ni čudo što ta djeca i ako možda ne znaju da im Ustav Crne Gore garantuje slobodu izražavanja, te u skladu sa tim mogu navijati za koga hoće, navijaju za drugu državu koju osjećaju bližom nego ovu u kojoj žive i u kojoj su rođeni.
Nisu problem ta djeca, problem je ovaj sistem, taj bivši ministar, analitičari, akademija i njihovi disciplinski postupci, Zakon o državnim simbolima i cio spektar represivnog državnog aparata koji te prisiljava da voliš i poštuješ državu, reprezentaciju, jezik, zastavu, himnu… šira javnost koja te osuđuje, napada, psuje i prijeti, ako se ne ponašaš u skladu sa nametnutim ljubavnim doživjajima Crne Gore i svega vezanog za nju, toliko da sve to prevazilazi granice, ne samo poštovanja elementarnih prava pojedinaca (pravo na izbor), već počinje da sliči pokušaju neke kompenzacije za erektivne disfunkcije državnog aparata.
Bojana Jokić
Izvor: Fejsbuk
