Dok traje međustranačko nadgornjavanje članica crnogorske parlamentarne većine oko događaja 4. i 5. septembra na Cetinju – bio bi red da pažnju javnosti držimo i na onim nepobitnim faktima. Faktima koji nikome neće donijeti pojedinačni stranački ili liderski profit, ali koji nam mogu pomoći u razaznavanju bitnih elemenata pobjede mira nad nemirom, poretka nad incidentom, države nad haosom. Stranke se fingirano sukobljavaju ili narodski rečeno – blefiraju razlaz, kako bi kod građana pokupile što više kajmaka (sopstvenih zasluga) za sve što se zbilo, i kako bi, istovremeno degradirale aktuelne partnere – sa kojima će se, naravno, na kraju predstave – pomiriti, i nastaviti dalje.
Činjenica jeste da je cijela Vlada radila ”kao sat” u danima pripreme za ustoličenje, – ne podliježući pritiscima ni prijetnjama DPS i njegovih glasnogovornika, i ne dozvoljavajući legitimitet narativu rasparčavanja države a koji je glasio: ”van Cetinja može – na Cetinje ne može”. Upravo je potpredsjednik Vlade Abazović u javnosti bio najdosljedniji (bez kolebanja ”treba – ne treba”, ”idem – ne idem”) u emitovanju poruka zvanične politike koja je podržavala pravo Crkve da zakaže i održi svoj vjerski obred u skladu sa njenom, ustavom zagarantovanom, autonomijom da o tome odlučuje.
Vladine adrese zadužene za bezbjednost su neprestano koordinirale svoje aktivnosti sa aktivnostima i planovima same Crkve, osluškujući crkvene nemjere i nudeći svaku vrstu organizacione i bezbjednosne pomoći. O ovome svjedoče zvanični i nezvanični vladini i crkveni izvori.
Abazovićev bezbjedonosni sektor je bio jasniji i nedvosmisleniji u pogledu podrške scenariju ”ustoličenje na Cetinju” i od nekih beogradskih glasnogovornika, koji u javnosti slove i kao nezvanični portparoli same Patrijaršije (kada su u pitanju njene konekcije sa politikom), kakav je, recimo, šešeljevsko-gebelsovska karikatura od Rakovića. Raković i njegovi drugari su naime, na par nedjelja od ustoličenja, ozbiljno diskutovali (od Hepija do Pinka – i nazad) o tome da se ustoličenje mitropolita i sam dolazak patrijarha, potpuno izmjeste sa Cetinja u Podgoricu. Dodamo li tome i samo Vučićevo kolebanje ( ”nijesam dobio pozivnicu”; ”dobio sam – ne znam hoću li doći”), postaje nam jasnije da Vlada CG i njeni nadležni resori nijesu ostavljali mjesta nagađanju u pogledu zaštite crkvenih (pa samim tim i građanskih) prava i sloboda.
Ovo isticanje Abazovićeve dosljednosti nema za cilj njegovu usporedbu sa drugim političarima iz vladajuće koalicije, jer – drugih političara i nema u ”ekspertskoj” Vladi. Ono ima za cilj resetovanje nedavno aktivirane galame – na par temeljnih činjenica. Međutim, napad ostalih političara na Abazovića, nakon ustoličenja, ima za cilj da umanji njegov doprinos (kao jednog stranačkog političara u Krivokapićevom kabinetu) u napretku Crne Gore ka prevazilaženju potencijalnih i isplaniranih sukoba.
Zbilja – treba ispitati kontrolu nad situacijom koju (ni)je imala sama policijska profesija na čelu sa direktorom Brađaninom, i političku odgovornost nadležnog ministra Sekulovića, naročito u pogledu nedostatka blagovremenog nadzora nad budućim učesnicima protesta na Cetinju, pa i u pogledu deprimirajućih nastupa u javnosti (”da bismo bili bezbjedni treba nam po jedan policajac na svakog građanina”) . Broj, karakter i opremljenost ”sumnjivih” lica na Cetinju je nešto što je doprinijelo težini predviđenog dana crkvene ceremonije. Ali – odlučnost Vlade da stvar riješi na zakonski i ustavan način i da zaštiti prava Crkve, najnepokolebljivije je iskazivao sami potpredsjednik Vlade Abazović. Čak i one dramatične noći kad je je vršio svoju političku dužnost da brine i o onima koji, iz svojih duhovnih razloga, nijesu nalazili razloga da pitanje sopstvene bezbjednosti stave na prvo mjesto.
Ono što nije jasno u djelovanju samog Dritana Abazovića jeste njegova riješenost da po svaku cijenu brani Sekulovića i Brđanina, iako je jasno da sa njima dvojicom nije problem u djelovanju poslije Veljovićevog napada na policiju, pa nadalje… nego u onom vremenskom periodu (naročito petak 3.9. i subota 4.9.) kada su u Cetinje u značajnom broju ušli oni za koje će se ispostaviti da će napraviti najveće i najzlokobnije probleme.
Zato, Abazoviću treba uputiti priznanje za uspješno personalizovanje države u izuzetno delikatnoj situaciji, ali i dva pitanja: zašto se peca na javne prozivke onih koji ih i prave isključivo i samo zbog političke galame, i zašto nije ”prvi u redu” da proglasi za javni interes utvrđivanje svačije odgovornosti, pa i rukovodećih ljudi policije i njoj nadređenog ministarstva?
