Piše: Draoslav Simić
Otkako sam se vratio iz Žagubice, a to je bilo 1981. godine, počeo sam normalno da živim. Kad sam prvi put ušao u kockarnicu sa mojim poznanikom, bilo je to u hotelu „Metropol”. Prvi koga sam video bio je jedan od naših najpoznatijih književnika kako igra rulet. Ne mogu da ti objasnim do koje mere sam bio šokiran njegovim izgledom. Bilo je to dramatično. Čovek koji je u mojim očima bio gromada ponašao se kao crv. Trčkarao je oko stola i moljakao neku protuvu da mu pozajmi 20 dolara da stavi ulog na onaj sto. Kad sam se vratio kući, razmišljao sam danima da li je moguće da jedan takav čovek padne toliko nisko.
Tada sam ušao u kazino u patikama. Ljudi sa kojima sam bio govorili su obezbeđenju: „Mi garantujemo za njega… To je fin čovek, neka uđe u patikama, sada prvi put dolazi…” I ušao sam. Nisu dozvoljavali da bilo kako obučen uđeš u kazino.
Nakon dve ili tri godine, jedan od mojih kolega odveo me je u Beograđanku, u kojoj je baš tada otvoren novi kazino. Sticajem okolnosti, stavio sam novčanicu od 10.000 dinara na crvenu ili crnu boju na ruletu, više se i ne sećam tačno, i dobio sam 20.000 dinara. Zatim sam ponovo stavio novčanicu i ponovo dobio 20.000 dinara.
I zamisli ti mene! Vraćam se kući i razmišljam koliko ću para uzimati dnevno. Pričam drugarski jer ne mogu da shvatim od sramote da sam toliko bio glup, da ja razmišljam koliko ću para uzeti dnevno. I, moj Bajo, tako kreće moja nevolja i moja velika drama. Počinjem da se kockam.
Pop recenzije (116) – Problem kockanja – nudi li Crkva rešenje?
U početku se to i nije bogzna kako odražavalo na moj budžet. Ja sam bio sve vreme imućan čovek. Supruga je imala dobru platu, ja takođe.
Završim sa poslom u tri sata. U četiri dođem kući. Sednem u svoju fotelju. Čekam ručak. Posle ručka ponovo sam u fotelji, ne skidam cipele i moja nesrećna žena zna da ja nemam živaca da legnem, da se odmorim, nego da nervozno čekam devet sati da se otvori Beograđanka, odnosno kazino, da mogu tamo da uđem. Nekoliko puta sam uhvatio sebe da dođem znatno pre devet pred Beograđanku i onda šetam oko zgrade nervozan, šetam i gledam na sat kad će devet da najzad počnem da igram.
Danima odlazim tamo, danima gubim, i danima idem ponovo sve u želji da se, kako to kažu kockari, izvadim.
U međuvremenu odlazim i u Gradsku biblioteku. Počinjem da uzimam knjige, ali samo knjige o kocki. Čitam „kockarsku beletristiku”, romane, stručnu literaturu sa pravnog fakulteta da vidim šta je to što mene vuče ka kocki. Šta je to? Vidim nervozan sam, sad to više nisam ja, nego neko drugi u meni. Ako dođem u nepriliku, da znam kako da se izvadim.
Sve o kocki sam pročitao. Naprosto neverovatno. Doznajem iz knjiga da je rulet izmislio najveći filozof i matematičar novog sveta Blez Paskal. Ne da mi đavo mira. E, sad ja hoću nekako da doskočim Paskalu, da ga „namestim”, da ga dobijem. Ta moja agonija tek počinje, neću reći da traje, nego praktično tek počinje. Ne mogu da osvestim šta mi se dešava. Šta se zbivalo u raznim klubovima među kockarima po Beogradu, nemam pojma jer svaki slobodan trenutak provodim u kazinu.
Probijanje sankcija
U međuvremenu sam se bavio i privatnim biznisom. Počinjem već krajem osamdesetih godina da gotovo svakog drugog petka odlazim u Ameriku, u Njujork. Kupujem robu koju prodajem ovde.
Primera radi, samo sa jednim mojim drugarom, koji je bio veliki trgovac, rođen u Njujorku, kupim 300.000 hemijskih olovaka. Vratim se u Beograd. I prodam to beogradskom „Hronosu”. Zaradimo velike pare, naravno regularne, koje takođe odu na kocku. Sve. Jednostavno, sve.
Znaš, bio sam relativno sposoban da napravim novac. Zarađivao sam ga i imao sam dobru platu. Rekao sam već, i žena je imala dobru platu. Zatim, moj privatni posao koji je donosio barem još deset puta toliko para mesečno. Dakle, para je bilo sve tako do negde devedeset druge ili devedeset treće godine, kada kreću sankcije prema Srbiji. U tom trenutku počinje dramatična inflacija. Prestajem da radim u carini, otvaram svoju privatnu firmu i postajem jedan od, mogu slobodno reći, desetak ljudi u ovom gradu koji su u mogućnosti da bilo koju robu iz bilo kojeg dela sveta, preko Makedonije, doteraju u Beograd. Te su se usluge naplaćivale strahovito dobro. Bile su sankcije, a ja sam ih, kako kažu, probijao. Sav taj novac koji je dolazio, koji sam zarađivao na špediciji, išao je isključivo na kocku. Primera radi, igram u jednom poznatom beogradskom kazinu, koji je u sastavu jednog hotela, a pravilo je da se može ući samo u sakou i pantalonama, ne u farmerkama. Moj utisak je bio: mene bi primili da uđem unutra u kupaćim gaćama. Bili su prezadovoljni, samo da me vide unutra jer znaju koliko ću para ostaviti. Onda, recimo, dođem sa desetak hiljada maraka, pa igram, prokockam tih deset hiljada maraka i dovoljno je samo da podignem glavu i pogledam gore, a neko od tih ljudi iz kazina koji rade tamo pritrčava: „Koliko želite, gospodine, kredita?” Koliko god da im tražim kredita, oni mi odmah daju. Taj kredit je, naravno, u plastičnim žetonima. Ne vidi se da su to pare. To je plastika. I ja tu plastiku stavljam na sto i gubim. I gubim, i gubim.
Ljudi koji su pozajmljivali novac u kazinu, pozajmljivali su ga sa kamatom od deset odsto dnevno. Ja pozajmim, recimo, dvadeset hiljada maraka, koje izgubim i obavezan sam sutra da im dam 22.000. Ako slučajno to bude prekosutra, to je već 24.000 maraka.
Ali sada je već ta moja drama ušla u našu kuću. Sav novac zarađen od „probijanja sankcija” je već potrošen. Gotovo. Više para nema. Ja odlazim u kazino, nastavljam da igram i zadužim se sada sledećih 30.000 maraka. Odlazim kod oca i majke i saopštavam im da ja nemam odakle da vratim te pare i da ćemo mi prodati njihov stan. Stan na Novom Beogradu prodajem ne bih li vratio dugove. U međuvremenu sam kupio još jedan stan na Vračaru, deci, ali i taj stan prodajem, jer sam već ušao u nove dugove.
Durutović održao predavanje o Njegoševom spjevu Luča mikrokozma
To je bila moja večita borba sa neizvesnim korakom, jedan napred i tri koraka nazad. Desi se da dobijem mnogo, ali ako dobijem pet hiljada maraka ili dolara, to je ništa u odnosu na to šta mislim da ću da dobijem sutra. Dešavalo se, jednom sam išao u hotel „Metropol” petnaest dana zaredom i svaki dan sam zaradio hiljadu dolara, a za petnaest dana sam dobio petnaest hiljada dolara. Zaradio – hoću reći, ojadio se.
Šesnaesti dan sam sve izgubio i još pride moje dve ili tri hiljade. Ali sve. Šta se dešavalo? Kažem, prodao sam jedan stan, prodao sam drugi stan i više para nema. Više para nema i gotovo.
Onda sam napravio pauzu od možda mesec dana jer sam jako dobro radio špediciju i zaista sam zaradio veću sumu novca. I kad sam zaradio te pare, gotovo da ne može da se objasni, počinjem opet da igram i gubim. Gubim, gubim, gubim. Strašno gubim.
Ko ti daje pravo
Sad kad pričam, znam da sam strahovito puno radio, mnogo zarađivao, ali sam novac mnogo lako i gubio. Jednom se desilo da sam izgubio sve što sam imao kod sebe, ali sve, i dolazim kući u tri sata ujutru, otvaram vrata od sobe jednog deteta, vidim – dete spava ko anđelče. Otvaram vrata druge sobe, vidim – drugo dete spava. I pitam se: ko ti daje pravo? Ko ti uopšte daje to pravo da se kockaš! Sutra kad ustanemo, da mi dete traži 100 maraka da kupi cipele, ja ih nemam. A to što ih nemam, ni to nije strašno, ali je strašno do koje mere bih se ja izdrao na dete zašto mi traži pare! Šta ti misliš, 100 maraka cipela, da li ja to lako zarađujem!?
To je lična moja drama, ne mogu baš najbolje da objasnim. Morao bih da budem u najmanju ruku pisac da bih sad sve opisao, to je jednostavno strašno. U trenutku kad nemam više para da kupim te žetone, sebe bih stavio na onaj broj.
A zatim palim kola i idem kući i razmišljam zašto, dokle, dokle, zašto je to tako, šta je to što me tera. Pa, vidi, moj otac, bio je na samrti šest meseci i ja svaki dan radim i svaki dan odlazim kući da vidimo oca na pola sata. Međutim, izlazim iz kancelarije i imam u džepu para i znam da treba da idem da vidim oca. Ali moje misli su na drugoj strani, ne tamo gde je trebalo da odem. Praktično, kad se „probudim” iz zanosa kao drogiran, a nisam pio alkohol niti sam se drogirao, kad sam već ugasio motor i zaključao kola, vidim sebe, ulazim u kazino. I zaista. Umesto kod oca, ja sam u kazinu. To je to što ne može da se opiše. A pošao sam na Novi Beograd da vidim oca koji me čeka i gotovo svaki dan brižno pita da li sam platio porez za stan. U međuvremenu sam opet kupio jedan veliki stan. Ja ga lažem da jesam. Lažem ga da jesam, a nisam platio porez, nisam.
To je bilo već 1995. godine, kad sam bio potpuno raspamećen. Otac umire. Ne stižem na groblje. Odlazim na aerodrom. Letim u Ameriku, u Las Vegas, u kockarnicu, da uložim sve što imam. I taj stan za koji nisam platio porez…
Posle potrošenih para koje nisam dobio tu noć na kocki, sutra ponovo odlazim u kazino. Odlazim u kazino u nadi da ću konačno da se izvadim i vratim uloženo. I zadužujem se novih 500.000 dolara, koje, ako ne dobijem, nemam više odakle da vratim. I ne dobijem te pare. I ceo taj dan i noć sam presedeo u svojoj sobi u hotelu, ispušio gomilu cigareta i čvrsto odlučio da oduzmem sebi život.
Izvor: Politika Magazin
