Piše: Žarko Vidović
Povodom decenije od odlaska Žarka Vidovića
Sve što se moglo mobilisati za rat, sve „od Baltika do Bagdada“ (kako kaže Gligor Stanojević u knjizi Srbija u vreme Bečkog rata 1683-1699) – bilo je mobilisano. Kad se uzme u obzir da u to vreme čitava Evropa, zajedno s Rusijom, ne broji više od sto miliona stanovnika, onda se o razmerama i katastrofalnim posledicama toga rata može reći da je to do danas najveći i najstrašniji rat u istoriji Evrope, pa i u istoriji sveta
Bečki rat se vodio između dva u to vreme ogromna tabora: turska imperija je imala oko 25 miliona stanovnika, a tzv. Sveto rimsko carstvo nemačke narodnosti (čiji car je bio austrijski car, tada Leopold I) je imalo oko 26 miliona stanovnika. Ako se tome doda i stanovništvo zapadnih saveznika, tzv. Svete lige (Papske države, republike Venecije, Kraljevine Poljske), s jedne strane, i stanovništvo koje je učestvovalo milom ili silom na strani Turaka (Tatari iz južne Rusije, mađarski protestanti, svojim bogatstvom i stokom, stanovnici „Karavlaške i Karabogdanske“, današnje Rumunije), može se reći da je moralnim, materijalnim i fizičkim učešćem u ratu bilo obuhvaćeno oko šezdeset miliona stanovnika.
Sve što se moglo mobilisati za rat, sve „od Baltika do Bagdada“ (kako kaže Gligor Stanojević u knjizi Srbija u vreme Bečkog rata 1683-1699) – bilo je mobilisano. Kad se uzme u obzir da u to vreme čitava Evropa, zajedno s Rusijom, ne broji više od sto miliona stanovnika, onda se o razmerama i katastrofalnim posledicama toga rata može reći da je to do danas najveći i najstrašniji rat u istoriji Evrope, pa i u istoriji sveta. Daleko je manji procenat učesnika i nastradalih u Prvom i Drugom svetskom ratu zajedno, nego u samom Bečkom ratu.
Ivan Vejković: „Dušan je bio jedan od najveštijih političara na Balkanu“
Mnogo je više i vremena i društvenog bogatstva (uzeto relativno, istorijski) trebalo da se zaleče rane Bečkog rata. Bečki rat je trajao ukupno šesnaest godina (1683-1699), duže od ukupnog trajanja Prvog i Drugog svetskog rata.
Kad se sve to ima u vidu, onda još strašnije deluje podatak koji sad ima da saopštimo: sve te materijalne i fizičke snage mobilisane iz prostora „Baltika do Bagdada“ kreću se, ratuju, pustoše, pale i ubijaju po zemljama duž obala Dunava, Save, Morave, Tise, Bosne, Vardara, dakle, po zemljama u kojima je živeo srpski narod.
„U najtežem iskušenju u ovom ratu, kada se odlučivala sudbina Osmanskog carstva u Evropi, TATARI SU SPASLI OSMANLIJE. Tatarski han Hadži Selim Điraj (sa Krima), sa svojim borbenim i krvoločnim hordama, ugušiće u pepelu i krvi Karpošev ustanak u Makedoniji, saseći i odvesti u ropstvo (u Rusiju – prim. Ž. V.) veći deo srpskog naroda sa Kosova i naneti osetan poraz Austrijancima (tj. preostalim austrijskim zaštitnim odredima, a ne glavnini, koja je na zapadnom frontu protiv Francuza – prim. Ž. V.)…“ (Gligor Stanojević)
„Kosovo je doživelo najveću tragediju u svojoj istoriji. Jer doista, od kako su Turci zavladali srpskom zemljom, nije bilo ni težeg ni sudbonosnijeg događaja od ovoga. Nikada, ni ranije (tj. ni god. 1389, kad je poginuo Knez Lazar – prim. Ž. V.), ni kasnije, ovaj deo srpske zemlje nije zapamtio takvu nesreću. Tatarska sablja i oganj, a onda i kuga, napravili su pakao od jedne pitome zemlje…
Po venecijanskom svedočanstvu (Gligor Stanojević ga navodi i imenuje – prim. Ž. V.) Tatari, pošto su zapalili na Kosovu sva ona mesta koja su bila izjavila pokornost caru (austrijskom), učinili su svirepe pokolje nesrećnog stanovništva i opustošili veći deo te plodne zemlje… samo u okolini Prištine razoreno je 360 (tri stotine i šezdeset) manjih i većih sela, dok su sela oko Vučitrna i Trepče sasvim opustela…“ (Gligor Stanojević)
Mi dalje nećemo navoditi, nego treba uputiti našeg čitaoca na radove i knjige našeg istoričara dr Gligora Stanojevića. To je – koliko mi je poznato – jedini naš istoričar koji je svestan izuzetnog značaja Bečkog, odnosno Morejskog rata (1683-1699). Taj rat označava prekretnicu u istoriji, životu i kulturi srpskog naroda. On je učinio kraj celokupnom ranijem srpskom shvatanju istorije, zajednice, naroda i sveta. On označava TRAGIČAN ulazak srpskog naroda u Novi vek. Srpski Novi vek počinje sa Bečkim ratom!
Najteže iskušenje podnelo je Kosovo upravo zato što je na Kosovu bila poslednja bitka saveznika (Austrije) sa Tatarima i što su upravo tu, na Kosovu, godine 1689, Tatari slavili prvu pobedu islamske vojske nad hrišćanskom. (Prvu u Bečkom ratu!)
***
U istoriji srpskog naroda poznata su „tri Kosova“: iz godine 1389. (pogibija Kneza Lazara i sultana Murata), iz godine 1448. (poraz Janka Hunjadija; o njemu i Sekeljiju, njegovom sestriću „Sekuli“, peva takođe narodna pesma), i iz godine 1689, tačno tri stotine godina posle Lazareve Kosovske bitke.
Tragično za srpski narod – realno istorijski gledajući – je tek ovo TREĆE KOSOVO. I tek ono je stvarni povod da se jave narodne pesme KOSOVSKOG CIKLUSA, mada u tome ciklusu narodni pesnik sva tri Kosova sliva u jedno i poistovećuje ih sa prvim, sa bitkom na Kosovu god. 1389, i pogibijom Kneza Lazara, Miloša i dvojice mu pobratima, Braće Jugovića i dr. Jer narodne pesme Kosovskog ciklusa javljaju se tek posle Bečkog rata, posle Kosova iz 1689. i Velike seobe Srba sa patrijarhom Arsenijem III Crnojevićem (1690).
Tek sa Trećim Kosovom postaje Kosovo OPSESIJA srpskog naroda, jer tek ta treća bitka daje razloge svim onim kletvama koje srpski pesnik baca na Kosovo, a koje i Njegoš beleži:
„O, prokleta zemljo, propala si!
IME ti je strašno i opako.
…………………………………………..
U krv si se meni pretvorila!
………………………………………….
O, Kosovo, GRDNO SUDILIŠTE,
(kao Strašni sud srpskog naroda)
Nasred tebe Sodom zapušio!“
(tj. dabogda da izgori pod usijanom lavom vulkana pod kakvom je nestao i biblijski
grad Sodom)
(GV, 973-988)
Tako kune Serdar Vukota, „stručnjak“ za kletve u Gorskom vijencu. Istim očajem govori o samom Kosovu i Vuk Mićunović:
„Što spominješ Kosovo, Miloša?
Svi smo na njem sreću izgubili!“
(GV, 1006-1007)
***
Milo Lompar: Kosovsko opredeljenje nije sećanje na poraz nego poziv na Obilićev podvig
I taj period Bečkog rata je najstrašniji period u istoriji srpskog naroda: strašniji i od njegovih ukupnih stradanja u Prvom i Drugom svetskom ratu. Zapravo, za srpski narod prvi svetski rat – SVETSKI! – je bio Bečki rat (1683-1699), drugi je bio „Prvi“ (1914-1918), a „Drugi“ (1941-1945) je bio zapravo treći! Ulaziti na takav način u svetsku istoriju! Jer i Novi vek počinje za Srbe Bečkim ratom, tek njime. Mi nismo ni dan-danas svesni svih onih promena koje su u kulturi, orijentaciji i psihologiji srpskog naroda nastale sa Bečkim ratom. Od tri Kosova najgore je treće, od tri svetska rata najgori je prvi, Bečki!
Da bi od Kosova bilo moguće načiniti neku nadu, nikako se nije moglo u narodnoj pesmi pevati o Trećem Kosovu, jer ono je moglo biti izvor samo BEZNAĐA, apokaliptične vizije sveta. Po njemu, Kosovo je moglo biti samo PROKLETSTVO. Trebalo je to Treće Kosovo utopiti bar u prvo, ono Knez Lazarevo i Obilićevo, kad je junaštvo još moglo imati nekakvog smisla i ulivati nadu. O Trećem Kosovu nije imalo šta da se peva: ni poezija ne podnosi strahotu beznađa. Zato ona – kad već mora biti reči o Kosovu – traži Prvo Kosovo, još mogući izvor nadahnuća. Obnavljanje nade u srpskom narodu posle Trećeg Kosova i Bečkog rata bilo je moguće samo onim sećanjem koje je čuvala Crkva: sećanjem na Žrtvu Lazarevu. Istovremeno je lik Kneza Lazara potisnuo iz narodne svesti sve druge likove: čak i Sv. Sava je otišao u drugi plan.
Jer Kosovo – ovo Treće – je moglo izbrisati čitavu istoriju srpskog naroda, da crkveno predanje (čuvano dotle o Kosovu samo u Crkvi) nije viziju Trećeg Kosova ublažilo predanjem o Prvom Kosovu. Tako u predanju i naroda i Srpske pravoslavne crkve izbija u prvi plan lik CARA LAZARA, koji daje jedino prihvatljivo i za obnovu srpskog naroda upotrebljivo tumačenje srpske istorije. Jer sad se već ne radi samo o veri – svetosavskoj, pravoslavnoj – nego o mogućnosti održanja te vere u SVETU I ISTORIJI. Potreban je nov pojam O SVETU!
Iz knjige Žarka Vidovića „Srbi i Kosovski zavet u Novom veku“, Srpski naučni centar i prijatelji profesora dr Žarka Vidovića, Beograd, 2021, priredili Ljiljana Crevar i Darko Stefanović
Izvor: Pečat
