Piše: Drago Đačić
Vijest da su stigla „dvojica novih”, tih ranih devedesetih, brzo se pronijela kroz dobro povezanu srpsku zajednicu u Torontu.
Ljubo i Savo u poznim dvadesetim, visokog stasa, širokih ramena i krupnog odlučnog koraka odisali su snagom i samopouzdanjem. Govorili su tiho i odmjereno gledajući sagovornika pravo u oči.
U raspravama bi imali valjane argumente i još češće pitanja na koja sagovornik ne bi imao valjan odgovor. Ostajao bi bez teksta ili bi se zapleo „k’o pile u kučine”. Dolazili su na zabave, dobro se zabavljali i bili zapaženi.
Djevojke su ih krišom odmeravale na igrankama, a njihovi roditelji pozivali na nedeljni ručak.
Od kada ih je učitelj smjestio u istu klupu u prvom razredu osnovne škole, bili su nerazdvojni i najbolji drugovi. Igrali su krpenjačom, skijali na drvenim skijama. Pregrađivali seoski potok i plivali u njegovim „virovima”. Bili su znatiželjni i dobri đaci, poslušni i od pomoći njihovim roditeljima.
Njihov zajednički predak doseli se iz Hercegovine, jer je tamo ubio Turčina i pobjeg’o u Pivu da glavu spasi”, pričali su im stari njihovo porijeklo. Prađedovi su im bili braća.
Došli su kao turisti, ali čvrsto riješeni da ostanu. I ostali su.
Radili su vrijedno, bez odmora i predaha. U njihovom kalendaru nije bilo praznika, crvenog slova niti sveca. Nije bilo posla koga bi odbili.
Skućili su se i stekli familije. Postali su još zauzetiji i užurbaniji. Ali i dalje su jedan drugom bili najdraži gost i najpouzdaniji oslonac. Sa setom su se prisećali života u „Studenjaku“, studijama u Beogradu, zabava i djevojaka.
„Ljubo ne bi propustio zabavu, a da ne bi zapjevao: „Najljepše mi sviću zore ispod tebe Durmitore”, a ja bih se nadovezivao sa mojom omiljenom: „Na Lovćenu Njegoš spava najmudrija Srpska glava.” pričao je Savo.
Sa ponosom su nosili nadimak Crnogorac. Podsjećao ih je na dvije drage planine iz njihovih omiljenih pjesama i mnogobrojne druge iz zavičaja.
Podsećao ih je na borbu i doprinos koji je njihov mali zavičaj dao u očuvanju svoga svekolikog naroda i njegovog identiteta. Podsećao ih je na ljubav koju su osećali prema Beogradu i na komotnost i ugodnost boravka u njemu.
Ljubav prema Beogradu je bila velika, često isticana i podjednako prisutna kod obojice
„Beograd je bio tajna, san, ponos, vrelo znanja koji je „garantovao” da znatiželjne brucoše iz najvećih zabiti, transformiše u zrele i samopouzdane ljude koji će stići na vrh svijeta.
Znamo kako su se ta očekivanja ostvarila, ali Beograd i dalje ostaje ljubav do kraja i bez rezerve,” često je ponavljao Savo.
Rat u otadžbini i nesreće koje su ga pratile stoički su podnosili. Nijesu se upuštali u šire diskusije „iz razloga visokih strasti zbog kojih je manjkala objektivnost”, objasnio je jednom Ljubo.
Uglavnom i ovim prilikama opet bi se oslanjali na mišljenje, prognozu i utjehu onog drugog.
Jednog dana, brzinom šumskog požara, pronese se glas, prvo šapatom, a onda vrlo brzo postade glavna rasprava u podrumu crkve – Ljubo i Savo ne govore.
Bilo je to vrijeme referenduma za ocjepljenje Crne Gore.
Svima je bilo jasno zbog čega Ljubo i Savo ne zbore, ali da će do toga doći malo je ko mogao i pomisliti. Godine su prolazile, a oni zaobilazili jedan drugoga, nikad ne diskutujući ni sa kim detalje nesporazuma, niti optužujući jedan drugoga.
Mnogo godina docnije stigla im je vijest i poziv za proslavu četrdesetogodišnjice upisa na fakultet. Nije bilo posla da nije mogao sačekati, obaveze koja nije mogla da se odloži, niti važnije proslave od ove.
Otišli su ne znajući da li ć onaj drugi poći, a vratili su se zajedno nikad radosniji i zadovoljniji.
„Kad sam čuo, najlepše mi sviću zore ispod tebe Durmitore. Momentalno, i u trenutku bio sam četrdeset godina mlađi, a u tadašnjem stanju svijesti i duha. Instinktivno sam skočio iza moga stola, prišao Ljubu i zagrlio ga…
Prenagli smo brate moj, kao i desetine hiljada drugih. Nije trebalo, marketing, interesi emocije… Poveo sam se i prevario, a moglo je bolje. Mogli smo mnogo bolje. Šta ćeš, čovjek uči dok je živ. Mnogo bi bilo prijatnije da se ne zaustavljamo na Jabuci i pokazujemo pasoš“, pričao je Savo svoje utiske posle povratka sa proslave.
Izvor: Politika
