Piše: Vladimir Kolarić
Još jedan poraz je proglašen pobedom. Uspehom je proglašeno odlaganje, ali koje svakako podrazumeva pristajanje na uslove neprijatelja. Davno zacrtane uslove, na koje se, ne zaboravimo, davno pristalo, uz samoobmanjivanje mnogih da je u pitanju samo taktika.
Lepo je živeti u iluziji, ali problem je šta kad se ona rasprši i nastupe veoma opipljive posledice. Kad se vlast nije suočila sa punom odgovornošću još posle potpisivanja Briselskog sporazuma, posle je sve išlo glatko.
Naravno, neki će se i dalje praviti da vlast nije ni za šta odgovorna, da se radi o mudroj realističnoj politici i da treba gledati širu sliku. A ta slika nekako uvek podrazumeva da ova vlast baš ni za šta nije odgovorna, već isključivo oni koji je zbog bilo čega kritikuju, i da je normalno da se više bavimo Iranom, Palestinom i Venecuelom, nego našim narodom, gde god živeo. Mora se priznati da je to veoma originalan doprinos političkoj teoriji i filosofiji – da postoji vlast koja baš ni za šta nije odgovorna.
Doduše, treba reći da zauzimanje drugačijeg kursa prema odbrani srpskih interesa (čitaj – golog opstanka), ne bi koštao samo vlast, ovu ili bilo koju, nego i sve nas. Da bi tražilo žrtvu od svakoga, busao se taj u prsa ili krio u nekom budžaku. Pravo pitanje stoga nije da li je vlast spremna da uradi ovo ili ono, nego da li smo mi spremni da trpimo posledice čvršćeg suprotstavljanja neprijatelju? Pogotovo u današnjim ludačkim globalnim okolnostima, gde više nema prostora ni za šta drugo osim za najogoljeniju silu.
Ipak ostaje to da onaj ko bespogovorno podržava politiku sadašnje srpske vlasti nema nikakvo pravo da ikoga naziva izdajnikom, ustašom ili kriminalcem. Već samo da se pokrije ušima i trudi se da se što manje obruka. Ne mora da podržava nikoga od onih koji su sada protiv vlasti, niti je svako ko je protiv vlasti u pravu, ali bespogovornu podršku njenim opredeljenjima nipošto ne može da smatra patriotskim ili etičkim imperativom.
Izvor: Stanje Stvari/Vladimir Kolarić/FB
