U principu, velika politička neodgovornost onih koji su insistirali na referendumu ogleda se u tome da nijesu marili za oštru podijeljenost, ni za savjet da se država ”ne pravi” sa 50% građanstva
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Pred nama su državni praznici koji nas sjećaju na ne tako davnu 2006.g. i čuveni referendum o nezavisnosti Crne Gore. Obnova pune državnosti i samostalnosti zemlje u kojoj živimo trebalo bi da bude istinska svečanost u srcu i duši svakog njenog građanina. Ali, nešto ne ide…
Okolnosti izjašnjavanja crnogorskih građana na tom referendumu, i medijska priprema koju su odradili organizatori istog, doveli su do efekta ”plesa na žici” i društvene nestabilnosti očitovane u situaciji pata-pata, ”za i protiv” nezavisnosti. Takva podijeljenost je dodatno zacementirana kasnijom ideologijom DPS vlasti koje su se svojski trudile da svakog onog koji je glasao ”Ne” održavaju u poziciji (potencijalnog) državnog neprijatelja. U principu, velika politička neodgovornost onih koji su insistirali na referendumu ogleda se u tome da nijesu marili za oštru podijeljenost, ni za savjet da se država ”ne pravi” sa 50% građanstva. Kasnije smo saznali da njima nije bilo stalo do stabilne, nego do ”pošto-poto”, sad i odmah, nezavisnosti. Radi obezbjeđenja nekih banalnih ličnih interesa…
Uz sve ovo idu i bijele knjige referendumskih administrativnih propusta, među kojima prednjači istina da je veliki broj državljana Crne Gore spriječen da se izjasni o statusu zemlje u kojoj imaju grobove i imanja. Sve što je kasnije uslijedilo, a najprije ono izglasavanje Ustava i državnih simbola bez polovine građanstva, i njegovog predstavništva u parlamentu, učinilo je ovaj referendum simbolom podjela u Crnoj Gori. Ostala je nada da će buduće vrijeme i zdraviji politički procesi koje imamo na vidiku, nešto od ovih podjela zaliječiti.
Do čitanja u novom danu, Tačno u podne. Zbogom
