Piše: Jovan Zafirović
– Šta ovo puca, ljudi?
-Petarde.
-Nisu ovo petarde – D. kaže odlazi do prozora, razmiče prstima roletne sa kojih se briše prašina jedino kad se posmatra kroz prozor i dodaje – vatromet.
Iznad Bošnjačke su se uspinjale ka nebu boje, a potom se gubile brzinom treptaja.
Po nebu ubrzo nije bilo ničega više.
Vratili smo se na svoja udobna mesta i nastavili razgovor.
Još ova nedelja je radna i ponedeljak i utorak sledeće, a onda kreću praznici. Tako je po rasporedu, a da li će raditi fakulteti ili ne – javiće naknadno. Jednoglasno je rečeno – bolje da ne rade.
Kosovskometohijska sela će biti prepuna srpskih registarskih tablica, kao srca matoraca zbog činjenice da su im doputovala deca iz centralne Srbije i dovela unuke koje su im oterale marionete svojom neodgovornošću i okrutan okupatorski teror. U najkraćim crtama rečeno.
-I šta kažeš, kisela voda od litar ipo devedeset dinara?!
-Dobro, ne zajebavaj me.
-Ne zajebavam te, samo se čudim, majke mi nisu normalni!
-A čips je sto šezdeset. Običan čips “Vipa”.
-Ovaj Deda i ovi u Indeksu su svojevrsni profiteri! Preteruju. Neretko kad radi jedan, jedna je cena, kad radi drugi – druga. Svako tera svoje. Svemu su bezobrazno podigli cene.
Srpska roba ne može već duže vreme da uđe na Kosovo i Metohiju. Robu nabavljaju od Šiptara, i u odnosu na to za koliko je nama uvaljuju, oni je nabavljaju za džabaka.
Tu i tamo se pojavi neka stvar i zasluga što se nađe pripisuje se švercu.
-Ovaj čips je u južnom delu devedeset centi, kaže N. i posle obavljene transakcije u svojoj glavi dodaje – to je otprilike sto dinara. I to u marketu, a zamislite po nabavnoj ceni koliko je.
-Sutra idemo da kupimo paket čipsa u južnom delu, nećemo da nas urnišu ovde sa cenama! Nismo idioti.
-Nije patriotski.
-A patriotski je da oni kupe od Šiptara i nas deru. To je patriotski. Pritom studiramo i odakle nam para, jebote!? Od dva ispita koja je trebalo da prijavim u aprilskom, imao sam za jedan. Ne mogu da gledam nikoga!
Ne čini li se malo besno izgovoreno? I meni.
U manjini sam u odnosu na ostale koji slušaju istu ili sličnu muziku. Uzeo sam od M. lap-top i pustio na Jutjubu akustičnu verziju “Seks, droga, nasilje i strah”. Prihvatljivo muzičko rešenje, rekao bih.
Dan se produžio, ali ne toliko da Mitrovicom možeš neometano hodati bez uličnog osvetljenja. Ima lutalica, ali i njih je kao i ljudi – sve manje. Malo, malo pa ih neko potruje. Čak postoji i neko udruženje za zaštitu životinja, sad ne znam koliko je imalo rezultata. Ali, čini mi se, ovde je i postojanje samo po sebi rezultat.
Hodali su neki dok sam ih sa terase gledao.
Dve devojke, jedna u miniću, druga u širokim pamtalonama, išle su ka Eksplicitu i sa njima momak pederski odeven, kao da dolazi iz Gornje Morave. Uske pantalone, tesna košulja verovatno kupljena u gnjilanskom Migrosu, zalizana frizura i smešne cipelice, koje pretpostavljam, nosi bez čarapa.
Razmišljam o razgovoru koji sam napustio i ponavljam tek odslušanu pesmu na lap-topu, sebi u bradu: “Ko još može da kaže mene ne zanima to?”.
Redovno se setim nekih rečenica, izvlačim ih iz konteksta i njima se poslužujem da objasnim sebi određene pojave. Zapisujem po beleškama, pamtim. Pomažem sebi da preživim.
Svako će reći “mene ne zanima to” i biće ubeđen da ga ne zanima, da ga ne dotiče, iako ga šamara, razvaljuje i razara kao rakčina koja je metastazirala u telu dobrog čoveka kome sreća nije naklonjena.
Ovde, za svaki slučaj, prvo ubiju Don Kihota, a onda grade vetrenjače. Tako ravnodušnost prodire u čoveka i svako govori u sebi ili je počeo da govori ili će tek početi (ne znam nekoga da je prestao) – “mene ne zanima to” postajući kao iz one Džonijeve hladni kao led, koje je ubilo beznađe.
Ili će nešto slično izustiti, u skladu sa situacijom, što eksplicitno pokazuje apatiju. Defetističko raspoloženje.
Već je vreme da poseta napusti domove.
Ako uskoro ne napuste, portiri će nevoljno, ali savesno obaviti svoj posao idući od sprata do sprata i govoriti da je vreme posete završeno.
Poseta će sa sobom poneti neizgovorene reči, prekinute misli.
A ostaće nezavršeni razgovori, nedojebane studentkinje, neispušene cigarete, neispijena loša vina, nezavršene društvene igre i “seks droga, nasilje i strah”.
Seks po sobama, droga svuda, nasilje takođe i strah u svima koji za Boga znaju. U svemu.
I plan da se sutra ode na jug i kupi paket čipsa.
Računamo, Srbija prašta mnoge nepatriotskije činove, pa može i ovaj čin kupovine čipsa na jugu.
Čuje se kako portir kašlje.
Čuju se koraci i pozdravi laku noć.
Odlazim do svoje sobe bez pozdrava, na hodniku se ljubi lepuškasta devojka sa sprata iznad sa bubuljičavim tipom.
Teško se rastaje od tog visokog naparfemisanog čoveka.
Odlazim na spavanje.
Tu je kraj dana.
Izvor: Pokret za odbranu KiM
