Sretoh mojega prijatelja na izlaz iz onoga maloga parka i onako smućen reče mi, držeći u ruci kesu i lopaticu… eno ga, vidiš li ga, eno mojega nesrećnog prijatelja
Prijatelj jednoga mojega prijatelja ima problem. Veliki.
Cijela familija se zabrinula. Đeca mu, oboje jedinčadi, ni ne izlaze iz njegove sobe. A bolesnik, ako se tako može reć, skupio se na oni svoj ležaj, ozgo, preko prekrivača od kadife. Trepće. Lijepo vidiš e mu neki nemir ne da mira. Samo damara.
A jeo je, kad neko zabrinuto reče – da se nije od loše hrana otrova?
Neee, jeo je mladu, dinstanu teletinu, prekjuče, teletinu u komad, juče, a i danas je izio dvije velike šnicle onoga bebi-bifa.
Kad je izlazio na po sata do parka u šetnju, bio je baš toplo obučen. I lijepo. Množina su se za njim zbog te robe i okrenula. Žena se preko mjere uznemirila, već je to primjetio i njen šef.
A kad to primjeti on, ka Japanac, koji i što viđe ne viđe, onda su to odavno svi viđeli u to predstavništvo.
„Njenog malog nešto boli, njenog malog nešto muči…“ a oni, što će, ne znaju kako da mu pomognu. I zato ona ne može da se usredsrijedi na posa.
A posa trpi.
Vidi Japanac, vidi, razumije i japanski ćuti.
I prijatelj mojega prijatelja poznat ka tvrd, ne neosjetljiv, jer oni spolja grubi, neotesani, a moćni… u stvari su meki, samo im treba prić sa prave strane. Eto i on, tvrdonja, i on je zanemario posao. A posa mu baš i nije za zanemarivanje, radi neđe u neku komisiju, u neku međunarodnu komisiju, u neku selekciju, u neki zavod, tamo neđe, e.
I viđi ti sad to.
Hukće, brine, misli, traži izlaz iz te delikatne situacije.
Moraš razumjet čovjeka – da bi mislio šire, moraš mu riješit ono uže, je li tako, a? Stan, kola, školovanje u inostranstvo, zdravlje, je li tako?
A đeca, ne reko ti, oboje jedinčadi, propadoše. Vezala se… To nijesi vidio na svijet, toliku vezanos jedno za drugo. Zapostaviše socijalizaciju a uspostaviše strogu individualizaciju.
Iako je Agina soba na sasvim drugom kraju, u drugom dijelu njihovoga stana i do nje ima bar pet soba, ne računajući one prostorije između, te niko ne bi ni čuo, sve i da cvili ili arlauče, oni nijesu dovodili prijatelje, ni znance, nije više bilo ni sjedeljki, ni seansi s nogu, pa je Aga, kako su ga iz milošte zvali, bio pošteđen buke. Izliva saosjećanja, želja za brz povratak u normalno stanje.
Ali, sve bješe uzalud.
Sretoh mojega prijatelja na izlaz iz onoga maloga parka i onako smućen reče mi, držeći u ruci kesu i lopaticu… eno ga, vidiš li ga, eno mojega nesrećnog prijatelja.
Ja pogledni kad, nasred parka, pored one fine brezice ukočio se čojek, gospodin čojek koji se drži za granu i nateže se… nagnuo se nad jedno pašče i nateže se i zbori tom paščetu meko, poučno, stimulativno… I odavde se vidi koliko mu je stalo, a pas, viši no kakvo tele, bože me zabrani, oće da digne nogu… neće. Bi, ne bi.
A malo podalje, iza onog žbuna jagorčevine, žena mu i ona jedinčad sakrili se i ćeraju neku tuđu malu đecu da se ne igraju u taj park…
Greote, koliko propati ova porodica, a ne vjerujem ni da je jedina, a kako li je tek onome njihovome paščetu kad bi, a eto, ne ne može.
Muka…
Dragan Uskoković (Cetinje, 1950) – pisac, dramaturg i prevodilac. Njegova drma Čegović izvođena je u kontinuitetu dvadeset pet godina. Dobitnik je Domanovićeve nagrade.
Izvor: Jež, april – jun 2023, god 88, br. 3175-3177, str. 12.
