Vjekovi će prohujati ko krilati kratki časi
U beskrajnost od vječnosti i u tavne magle njene,
A svešteni genij sv’jeta novi život da oglasi
I da nova pokolenja na uporne pute krene.
Uminuće dani ovi. A tek hladni vjetar smrti
Spokojno će da ćarlija nad propašću veličina,
I skiptrove i prestole u bl’jedi će pepo sprati,
I šanuće gusta magla gdje zračaše svjetlost njina…
Oj, al’ da l’ će Vječna Miso nad grobnicom onom stati
Gdje patničkog srpskog roda posijane leže kosti,
Gdje je Srpstvo mirnim sankom iznureno leglo sapti
Pred vihorom uništenja i usudom od vječnosti.
Da pokaže novom žiću: ovdje leži grešni pepo
Poraženog srpskog roda!…On je bi rob beskrajni!
Od iskona do samrti, nosio je sramno igo,
Al’ svjetlost nit kad viđe, nit vaskrsnu danak sjajni.
Il’ će tudi da otpoji uzvišenu panahidu
Dičnom rodu što u vječnost božanski je spomen dao:
Što no sili od vjekova nepomična stijena biješe,
I boreć se za slobodu, što je kao Titan pao!…
Jovan A. Dučić
Izvor: ,,Luča“, Cetinje, februar 1896.
