Piše: Daragn Markovina
Kad u ovim našim krajevima kažeš ‘Arsen’, svi momentalno znaju da je riječ o Dediću. Što uključuje i nepopravljive nogometne fanatike i navijače Arsenala odrasle za vrijeme skoro pa vječnog Arsena Vengera na klupi londonskog kluba. Baš zato i nije bilo pitanje hoće li, nego kada će krenuti simboličko prisvajanje Arsena. To je upravo napravio lider raskolničke, radikalno desne stranke Domino u Hrvatskoj, Mario Radić, komentiravši usput otvaranje Srpskog kulturnog centra u Puli. Okomio se tako Radić zapravo i na ideju izgradnje mreže tih kulturnih centara, ali i na ono što on naziva prisvajanjem Arsena od strane srpske zajednice. U tome je otišao toliko nisko, da je dodao kako su čekali da umre Gabi, da bi to mogli izvesti, promatrajući je valjda kao ženu na braniku hrvatstva u obitelji Dedić.
Nije mu to vjerovatno bila namjera, budući da desni radikali u pravilu kriju zadnje namjere, ma koliko one prozirne bile, ali Radić je s ovim istupom otkrio da desnica zapravo želi Hrvatsku bez Srba. Jer, ako s jedne strane smatraju nedopustivim osnivanje paradržave ili bilo kakvu autonomiju te zajednice te korištenje nacionalističkih prvaka kao njenih heroja, što se i može razumijeti, iz činjenice da im smeta kada ljude koji vlastito srpsko porijeklo, ali ni uklopljenost u Hrvatsku, nisu nikad skrivali, kao što je bio slučaj s Arsenom – srpska zajednica navede kao svoje, ne može se iščitati ništa drugo osim želje da Srba uopće ne bude.
Problem je, naravno puno dublji i ne odnosi se samo na reakcije desnice, budući da ni sva medijska nastojanja i kampanje srpske zajednice koje naglašavaju suštinsku integriranost Srba i pripadnika njihove zajednice u baštinu Hrvatske, kao uostalom ni to što su mnogi od tih podataka općepoznate činjenice, poput porijekla Nikole Tesle, samog Arsena ili porijekla Josifa Runjanina, autora hrvatske himne, pa i Vladana Desnice koji se i dalje nalazi u čitankama – ništa nisu promijenile u suštinskom odbijanju dobrog dijela društva da prihvati Srbe kao ravnopravne u Hrvatskoj.
I bez obzira što je taj problem do maksimuma i možda nepovratno potenciran s posljednjim ratom, on je postojao i čitavo stoljeće prije njega i teško da će ikad nestati.
No, to ne znači da trud SNV-a treba posve odbaciti i napasti, u najmanju ruku jer su mu namjere plemenite.
Što se pak samog Arsena tiče, koji je nerado govorio o politici, pa i o neugodnosti koja se dogodila s njegovom kućom u Šibeniku devedesetih, činjenica je da je snimio dva nevjerovatna ratna albuma, „Tihi obrt“ iz 1993. i „Ministarstvo straha“ iz 1994. godine, koji su dva najsnažnija svjedočanstva o ratu u Hrvatskoj i o tome kako ga je sam Arsen teško doživio.
Što se pak tiče njegove uže familije, stoji to da je njegov stariji brat Milutin, koji je na studij i zapravo u život otišao u Beograd iz Šibenika, bio kao slikar i intelektualac duboko uronjen u srpsku pravoslavnu tradiciju, dok se Arsen savršeno uklopio u ambijent Zagreba i hrvatske kulture.
Štoviše, o tim Arsenovim identitetskim dilemama zabavnu crticu napisao je Momo Kapor u svom autobiografskom romanu „Ispovesti“, pišući o jednom lijenom ljetnom popodnevu sedamdesetih u dvoru Dedićevih u Šibeniku, opisujući Arsenov razgovor s ocem o tome kako je on „ipak hrvatski pjesnik“.
No, sve su to teme o kojima desnica niti je u stanju raspravljati, niti je zainteresirana za njih. S te strane je tužno i to u kojem je društvu i s kojim temama i sam Kapor okončao svoj život i pisanje, ali to je sasvim druga tema.
Ukratko, ako itko može i treba biti most među nama, a u krajnjoj liniji to i jeste, onda je to Arsen. Jer, nemoguće je na kraju krajeva slušati i voliti Arsena, a istovremeno biti nacionalist i isključiv čovjek. To jednostavno ne ide, niti može ići.
Izvor: Peščanik
