Piše: Mina Gezović
Javna ustanova (JU) „Zahumlje“ je, u okviru junskog repertoara Nikšićke kulturne scene, upriličila novo izdanje projekta “Imaginarijum”. Tema petnaeste sesije bila je „Slika svijeta i slika čovjeka“, a sa gošćom, prof. dr Sonjom Tomović Šundić, razgovarala je autorka Imaginarijuma i urednica programa u JU “Zahumlje”, Kristina Radović.
Sonja Tomović Šundić je redovna profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore. U svom naučno-istraživačkom radu prevashodno se bavi kako razmatranjem filozofskih učenja, tako i primjenom filozofskog znanja na društvene, političke i kulturne fenomene.
Kao gošća 15. sesije tribine Imaginarium, Tomović Šundić je diskusiju o “Slici svijeta i slici čovjeka” otvorila konstatacijom da je slika, pored pojma, jedan od najsloženijih fenomena kojim se koristimo.
“Slika ima važnost za naš unutrašnji život, za naš subjektivnu svijet, za naše mentalne sposobnosti, jer mi operišemo sa slikom kao što i operišemo sa pojmom. Znači, mi imamo mentalne slike, pa neki od teoretičara tvrde da način našeg mišljenja, tj. našeg odnosa prema svijetu, je slikovan i pojmovan. Mi mislimo slikama u našoj svijesti i tu koristimo imaginaciju, uobrazilju, maštu, intuiciju, sve ono što nije racionalno. A s druge strane, imamo i pojmovno mišljenje, razumsko i racionalno, koje pripada nauci i filozofiji. Znači, slikovnost se vezuje za ovo što je umjetnost i umjetničko, a racionalnost za ovo što je pojmovno, filozofsko i naučno”, pojašnjava Tomović Šundić.
Postoje dvije vrste slike -prva je ona koju dobijamo putem medija, a druga koja dolazi do posmatrača posredstvom likovne umjetnosti. Osim likovnosti, to jest onoga što je oku posmatrača vidljivo, slika ima i značenje, posebno ona koja pripada “višoj” umjetnosti, ističe Tomović Šundić.
“Ta značenja su data u slojevima. Imamo prednji plan koji vidimo kao sliku, ali slika je simbol, ona je polivalentna, ona je višeznačna. I u tome je, dakle, ljepota i u tome je vrijednost umjetničkih djela. Što je veće umjetničko djelo, viši je broj slojeva. Veća je mogućnost tumačenja, dublji je taj pozadinski sloj. Tako da kada to pogledate, sliku koju nam je dao Njegoš u Luči, ili Milton, ili Goethe, ili Leonardo, ili Michelangelo, te slike su neiscrpne za tumače”, kaže Tomović Šundić.
Riječ kao stvaralačka energija, apstraktna ideja ili božanski entitet u tijesnoj je sprezi sa slikom.
“Ako riječ ostane samo na tom nivou idejnom, nemamo stvaranje, nemamo kreaciju. Znači istovremeno riječ mora da se prelije u taj stvaralački čin, jer ona je stvaralačka, ona nosi energiju, ona se mora preliti u nešto vidljivo, u nešto opipljivo. Ona mora imati svoju materiju, ali to nije gola materija. U materiji nikada nije samo ono što je ogoljeno”, ističe Tomović Šundič.
Kako se smjenjuju epohe, tako se mijenja i poimanje fenomena slike.
“Slike koje stvara jedna epoha, bilo da je u pitanju likovnost ili muzika, odgovaraju duhu te epohe. Znači, ako klasično vrijeme traži klasičnu sliku, naše vrijeme, koje je raskrstilo sa klasičnim, pa i vrednostnim konceptima, izražava svoju sliku svijeta na jedan drugačiji način, abstraktniji”, pojasnila je Tomović Šundić.
Izvor: RTNK
