Piše: Dragan Markovina
Upravo završeni izbori u Hrvatskoj, sa prebrojanim službenim rezultatima skoro do kraja i ažuriranim i objavljeni na sajtu Državne izborne komisije, koji su barem u pogledu informisanosti javnosti i ažurnosti obrade podataka na nivou ozbiljne zemlje, nema sumnje. Imamo čistu i neupitnu pobedu desnice. Što ne znači da imamo tako jasnu buduću vladu, iako sadašnjeg premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića milimetri dijele od trećeg uzastopnog mandata. A sada možemo govoriti o bizarnom i suštinski nepromijenjenom izbornom sistemu koji su Vladimir Šeks i HDZ skrojili prije Tuđmanove smrti i jasno najavljenog poraza, kako bi taj poraz minimizirali, pa zahvaljujući njemu imamo činjenicu da ljevica Možemo sa više od 1% ili više od 21 hiljade glasova više, u odnosu na desni Most, ima jedan mandat manje osvojen, što se najbolje vidi u desetoj izbornoj jedinici u Dalmaciji, gde je zahvaljujući D’Hondtu čak i značajno prelazak cenzusa od 5,26% glasova nije bilo dovoljno da Moče preuzme mandat. No, bez obzira na to što je to problem koji treba što prije riješiti, činjenica je da je, kada se sve sabere, oko 60% građana Hrvatske jasno podržalo desnicu, a oko 40% ljevicu ili jedna od liberalnih opcija, sa popriličnom izlaznošću od preko 62%, što je realno mnogo više, s obzirom na to da birački spisak nije bio ozbiljno dorađen, niti je pratio migracione demografske trendove. Tu nisu obuhvaćene manjine, među kojima značajan procenat stanovništva ima samo srpska, koja je nominalno i sadržajno u velikoj većini podržavala Pupovčev levičarski SDSS, ali koja je, međutim, uvek u koaliciji sa HDZ-om.
Sada kada imamo ove informacije o ideološkim preferencijama hrvatskih građana, koje su manje-više kontinuirane, jer čak i na prelomnim izborima u januaru 2000. godine, kada je HDZ pometen na izborima, solidan procenat glasova za tzv. zove od šestorice je bio desničar, a to su sigurno bili skoro svi glasovi koje je HSS tada dobio i solidan deo glasova HSLS-a, ideološki odnos je bio isti, može se govoriti šta budućnost donosi konkretno u političkom smislu .
Prvo, izbori su pokazali ključni problem Milanovićevog javnog puča i formalno neproglašene, a zapravo aktivne kandidature za budućeg premijera. Naime, pošto nije bio ni na jednoj listi, a i da jeste, s obzirom na izborni sistem, mogao je da nosi listu samo u jednoj izbornoj jedinici, tako da je teško mogao nešto konkretno da promeni na taj način.
Milanovićeva kvaka 22: Političko-pravni paradoksi pred izbore u Hrvatskoj
I to ne samo zbog psihološkog momenta njegovog prisustva na listi i u kampanji, već zato što je njegovo evidentno i višegodišnje ideološko okretanje ka najtvrđoj tuđmanističkoj desnici bilo jednostavno prebrzo za statično hrvatsko društvo, zbog čega je njegov glavni glasačku bazu i dalje predstavljaju ljevičarski birači skloni SDP-u. Koja je, opet, tako potrošena, bezidejno i sa naprednim veteranskim kandidatima, ipak dobro prošla sa 25,5% osvojenih glasova, ali koja ima svoje granice preko kojih ne može, čak i ako se pojavila potpuno rebrendirana. A ne može jer potencijalni prostor za proširenje nije na desnici, već na levoj strani koju je Mozemo već zauzeo sa svojih nešto više od 9% glasova. Opet, čak i kada bi glasovi levice bili različito podeljeni, Milanović bi se ponovo suočio sa istim problemom što je po sadržaju desničarski kandidat, delujući kao prikriveni lider levice.
I da, postoji minimalna mogućnost da koalicija svih ostalih, koja uključuje levičarski SDP i Mozemo i radikalno i klerikalno desničarski Zavičajni pokret i Most, kao i male regionalne i liberalne stranke koje su prešle cenzus, čak i bez podrške manjina, na talasu rušenja HDZ-a kao jedinog zajedničkog cilja, formirati većinu i tako sprečiti Plenkoviću treći premijerski mandat zaredom.
Međutim, ovakvu koaliciju tolikog broja, ne samo različitih, već i sadržajno potpuno suprotstavljenih partija, teško je zamisliti. Posebno na čelu sa Zoranom Milanovićem kao premijerom, koji bi mogao biti jedini konsenzus kandidat od svega navedenog, ali koji je sve samo ne čovek kompromisa, strpljenja i pregovaračke veštine. Dakle, iako ovu mogućnost, koja i da se dogodi, nikako ne bi bila dugovečna, ne treba u startu otpisivati, njeni izgledi su minimalni.
I kakav god Zoran Milanović bio i ma kakvi bili krajnji ciljevi na ovim izborima, neće imati mnogo izbora nego da Andreju Plenkoviću da prvu šansu da formira većinu kao predsednik države. Jer, bez obzira na to što je HDZ prošao nešto lošije od očekivanog, ipak je to lista koja je osvojila 60 mandata, dok je prva sljedeća lista SDP-a, odnosno njena koalicija ‘Rijeka pravde’, uzela čitavih 18 mandata manje, tj. 42. A sada dolazimo do matematike i nagađanja. HDZ ima elegantnu mogućnost da koalira sa radikalno desničarskim Zavičajnim pokretom, čiji su članovi ionako bivši hadezeovci, koji su od HDZ-a otpali uglavnom zbog radikalne nacionalističke isključivosti prema Srbima i zbog koalicije sa SDSS-om. Toj koaliciji nedostajala bi dva mandata za većinu, što bi Plenković lako pronašao bilo gde, pa i možda prvo na nekoj od manjinskih lista koje nisu liste srpske zajednice. Međutim, teško je poverovati da bi se Andrej Plenković u takvoj situaciji osećao prijatno, što bi dodatno zapalilo političku i društvenu atmosferu. Plenković, koji voli stabilnost i koji je osigurao odsustvo emocija iz političke borbe i relativno dobru društvenu i ekonomsku situaciju, što mu je značajno pomoglo na izborima, uz ogromnu korupciju, naravno, teško da može odgovoriti na to.
Druga, odnosno treća opcija, ako računamo prvu o opštoj antihadezeovskoj koaliciji, jeste da Plenkovićev HDZ, opet sa svim manjinama i suštinskom ulogom Pupovčevog SDSS-a, formira koaliciju kojoj bi tada nedostajalo osam mandata. da postigne većinu u parlamentu. Andrej Plenković bi tih osam mandata mogao da nađe u regionalnom IDS-u i regionalnoj stranci župana Matije Posavca, gde bi mu opet nedostajala dva-tri mandata.
Što se može dobiti potencijalnom koalicijom sa liberalima iz koalicije Fokus i Vandelske republike, a možda i ponekim prebegom iz Otadžbina. Meni lično ovakav ishod deluje najrealnije. Sigurno realnije od nemoguće koalicije HDZ-a, Domovinskog pokreta i manjina predvođenih SDSS-om. Što znači da će to, kolokvijalno rečeno, biti ili ekstremna desnica ili Srbi, a verovatnije je da će to biti ekstremna desnica kojoj još jedan solidan rezultat neće biti dovoljan da bude odlučujući faktor. Postoji, naravno, mogućnost da Plenković iznenadi i sastavi isključivo ideološki nabijenu koaliciju, tj. odlučuje se za drugu opciju, ali ja jako sumnjam u takav ishod.
Izvor: Peščanik
