Vuk je umro u svom stanu (Marokkanergasse 3) 07. februara 1864. Umro je s pogledom na gusle, koje su visile na zidu njegove sobe, i s poslednjom željom da se napije vode sa lovćenskog izvora Ivanbegovih korita. U tom stanu su se na zidovima nalazile i slike svih značajnijih Vukovih savremenika, kao i njihove litografije, i naravno bogata prepiska. Poslednja Vukova pošiljka bila je ikona svetog Đorđa, rad njegove Mine. Ovu ikonu je poslao u svoj zavičaj, manastiru Duži pod Durmitorom.
Jedan od govornika na sahrani Vuka Karadžića bio je i arhimandrit Gerasim Petranović. Njegov nekrolog bio je više od vijeka i po zaboravljen, dok ga nije pronašao književnik iz Šapca Nikola Devuri. Zahvaljujući njemu govor je objavljen u listu Novosti (8. septembar 2019).
Ovdje donosimo arhimandritov govor u cjelosti:
Evo nas, braćo Srbi, nad pokojnikom življim od svih. Danas mi ovde okupljeni, smrtni i prolazni, ispraćamo u vječnost besmrtnika. Ovaj datum ući će u istoriju Srbije, Evrope i svijeta. Sricaće ga i učiti naizust đaci naše otadžbine uz slova iz najljepše azbuke, i pjevaće o njemu uz epske pjesme koje je obesmrtio ovaj besmrtnik, i koje su ovjekovječile njega i njegov narod.
Veliku svjetlost srpskog srednjeg vijeka utulilo je agarjansko ropstvo, i prognalo Srbe sa evropske i svjetske kulturne scene. Vuk Stefanović Karadžić, samouko seljače iz Tršića, titanskim naporom i podvigom, vratio je svoj narod na velika vrata u dvore Evrope i svijeta. Srbi su, zahvaljujući njemu, stali rame uz rame uz velike narode starog kontinenta. Sveti Sava je otvorio vrata i prozore na srpskoj kući, a Vuk je upalio veliku svjetlost u srpskoj duši.
Okupljeni danas oko njegovog odra, kao nekada drevni Izrailj na rijekama Vavilonskim, pjevamo zavjetne pjesme i himne: Ako zaboravimo tebe besmrtniče, neka nas zaboravi desnica Gospodnja. Ovaj najveći baštinik narodnog predanja, pečalni trudbenik i sakupljač skrivenog blaga i dragocijenog bisera srpske kulture, dokoračao je drvenom štulom na vrh zlatnog olimpijskog trona evropske kulture i na njega izveo svoj narod. Vajmarski genije sagnuo se do zemlje pred njim i pred bogatstvom srpske narodne duše.
Samo je Gospod više učinio za Srbe od Vuka Stefanovića Karadžića. Ono što je za hrišćane Jerusalim, za srpsku kulturu je Vukovo rodno selo Tršić u Jadru kod Loznice. Vuk je preveo Novi zavjet na narodni jezik, i srpski jezik svrstao među velike jezike svijeta. Jezik je narod. Vukovom reformom jezika obnovio se duh srpskog naroda. Onijemeli u tami vijekova ropstva, Srbi su kroz Vuka zlatousto prozborili i zadivili Evropu i svijet.
Predajemo danas Vukovo umorno tijelo tuđoj zemlji, predajemo prah prahu, a njegovu besmrtnu dušu i djelo − vječnosti. Nadajmo se da će buduća pokoljenja ispuniti njegovu želju koju je izrekao na ispovijesti pod mojim epitrahiljom, da se njegovi posmrtni ostaci prenesu u Srbiju. Gore prokletstvo od života u tuđini, jeste samo smrt u tuđini. Tuđina je i mrtvacu teška. Utjeha svima nama neka bude saznanje da Vuk Stefanović Karadžić svojim velikim djelom i životom pripada cijelom svijetu. Gdje god bio, on je svagda i svuda svoj na svome. Svijet je otadžbina genija. A Srbija je tamo gdje je Vuk! Slava besmrtnom Vuku Karadžiću. Hvala Gospodu na ovom velikom daru srpskom narodu i svijetu. Amin.
Arhimandrit Gerasim Petranović
