Piše: Dmitrij Samojlov
Prethodnim generacijama je psihoterapija bila potrebna u manjoj meri jer su umesto literature traume imali literaturu-traumu. Preciznije, imali su književnost. Svetska klasična kultura, predvođena ruskim psihološkim realizmom, učila je one koji su sticali srednje obrazovanje da doživljavaju snažne emocije dok čitaju. Važno je da je to čitanje, a ne gledanje. Kad čovek čita, ima mnogo više vremena za uživljavanje. To vam dođe kao nekoliko seansi sa psihoterapeutom.
Setite se smrti gusana Ivana Ivanoviča u Čehovljevoj „Kaštanki“. Šta se dešava u duši čoveka kad se suoči sa načinom na koji se junak obraća gusanu – „Ti si čudak. Sam ne spavaš, a ni drugima ne daješ da spavaju.“ Već to je mnogo. Na kraju krajeva, junak je mogao da to ne kaže, pa ko ga čuje? Naokolo su samo životinje. Ne treba nikome da naređuje, ne treba nikoga da smiruje. On govori jednostavno zato što ima ljubav prema tim živim bićima, čak ni ne razmišlja o tome, on jednostavno razgovara sa njima kao sa ravnima. S kim? Sa gusanom!
A već u sledećem pasusu napetost dostiže najvišu tačku – „On umire!“ rekao je gazda i pljesnuo rukama. – Da, da, umire! U vašu sobu ušla je smrt. Šta da radimo?“ Ovo čak nije ni grčka tragedija, ovo je nešto više, jer postoji neshvatljiv kontrast razmera. To je samo gusan koja umire – pa, odeš na pijacu i kupiš novog, živiš u agrarnoj zemlji, na kraju krajeva. Velika stvar, umire gusan. Ali ne, to je ono što stvara užas koji ispunjava ceo okolni prostor, jer ne umire samo gusan, već je „smrt ušla u sobu“! A onda se sve uruši u potpuno bespomoćno obraćanje jadnom malom psu – „Šta da radimo?“ Čovek prihvata ono što se dešava kao opštu tugu, deleći sudbinu između sebe, gusana, mačke, psa i svinje, shvatajući svoju odgovornost, ali ne odvajajući se od ovog živog sveta, doživljavajući svakodnevne nevolje kao kobni gubitak.
Ili Gogoljev „Šinel“. Da, već su nam dosadili klišei o tome odakle smo svi mi izašli, ali čitajući o Akakiju Akakijeviču, čovek zaista prolazi kroz nekoliko nivoa razumevanja.
Želidrag Nikčević: „Kad mi na um pane da je danas troičindan…“
Junak je jadan, u smislu da vam je žao junaka.
A dalje, postaje jasno: junak je toliko beznačajan da donekle čak i zaslužuje ono što mu se dešava. Dobiješ ono što si, dođavola, zaslužio. You get what you fucking deserve. I tako bi bilo kod neke Ajn Rend. Ali neizbežno, čitalac počinje da uviđa osobine Akakija Akakijeviča u samom sebi i shvata da niko – a posebno on, jer si to uvek ti – nije unapred zaštićen od ništavnosti. Duboko u sebi, svi znaju: možeš da se pretvaraš da problem nije u tebi, već u tvojim košuljama ili šinjelima, možeš da voliš sebe do te mere da izgubiš interesovanje za stvarnost, možeš da se moliš za uspeh, da blistaš zubima i satovima, ali ti si negde i dalje Akakij Akakijevič. A strašno je što ne znaš gde je on, i u kom trenutku će postati glavni. Jer je život komplikovan i nepredvidiv.
Ne kažem da su pre trideset godina bolje učili, pa zato… Ne, učili su na isti način, ali okolna buka nije bila toliko prezasićena sadržajem i svi su tokom svog vremena u školi pročitali pet do sedam knjiga. Jednu ili dve – pažljivo. Pažljivo, to jest, do tačke uživljavanja, do tačke razmišljanja o sebi u delu gde si vredan neke vrste analize. Ne samodivljenja, već bliskog i zastrašujućeg pogleda.
Bilo kakva trauma posle toga se neprimetno i automatski prerađuje, i kod psihoterapeuta možeš da odeš samo da bi ga uplašio.
Izvor: Telegram kanal D. Samojlova
Prevod: Ž. Nikčević
