Ovo je samo jedna misao iz „Notesa bordo korica“ koji je Ivo Andrić ispisivao od 1932. do 1937. tokom službovanja u Ženevi i Beogradu i svojih putovanja. Pohranjen u arhivu SANU, „Notes“ je raščitala i kritički priredila Biljana Đorđević Mironja, pa su tako u novom, 41. broju „Svezaka“ Zadužbine Ive Andrića objavljeni kratki meditativno-dnevnički tekstovi među kojima je i niz do sada nepoznatih javnosti.
Podsećajući da je ovo jedna od sedam međuratnih beležnica velikog pisca Biljana Đorđević Mironja za „Novosti“ kaže:
– Poslovi visokog državnog službenika u svetskom administrativnom centru i sve življoj balkanskoj prestonici Andriću nisu ostavljali vremena za kontinuiran rad na velikim celinama. No, pisac uspeva da usput i pored različitih obaveza i dužnosti gradi svoj meditativni mozaik kraćih formalno iskidanih „znakova“, koji su se povezivali na višem, unutrašnjem planu tesnom vezom njegovog umetničkog bića. Zbirka krajputaša je u naredne četiri decenije izrasla u piščev duboki meditativno-filozofski dnevnik.
„Notes“ je inače služio i za beleženje i razmišljanje tokom čitanja – znao je da put do velikog dela vodi preko dela velikih pisaca i mislilaca – u to vreme čitao je Voltera, Sen-Simona, Getea, Gotfrida Kelera, Franciska de Keveda, Artura Gobinoa, Anrija de Monterlana, Pola Morana – slušao je Hendlove operske arije doživljavajući pojedine odlomke kao materijal za građenje jednog od glavnih likova u „Travničkoj hronici“.
U beležnici nalazimo, ukazuje priređivač, i zametke i razrade piščevih krunskih tema – most, pisanje, 1914, žrtva, istorija, nasleđe, otadžbina, nesanica, usamljenost. Tu su i fragment za priču „Cirkus“, tekst dugog zrenja, nekolike piščeve putopisne beleške, zatim crtice poslovne prirode, podsetnici za susrete sa prijateljima Verom Stojić, Isidorom Sekulić i dr. tragovi o sitnim životnim sklonostima i navikama džentlmena negovanog ukusa na pragu pete decenije života, nalaženje dobrih restorana u pograničnim francuskim gradićima, biranje vina određene berbe i potraga za posebnom vrstom duvana… što predstavlja nežno tkivo za dopunu piščeve biografije.
U beležnicama je moj potrošni materijal“, govorio je Andrić docnije, „ja se odatle snabdevam kad god mi šta zatreba. Taj torbak nikad ne sme biti prazan, jer ja mnogo čitam, a sporo pišem“.
– Sa svojim sveskama, koje je nazvao prema veličini i boji korica, razvio je jednu vrstu organske stvaralačke veze: imao ih je bezmalo uvek uza se i zbog nasušne potrebe da se izrazi odmah „kada ga prsti zasvrbe“, kako bi misao zabeležio u trenutku nastanka, sa svim sokovima koji je čine neponovljivom, i zato što je verovao da je „čitanje bez beleženja jednako čitanju na jedno oko“. Pojedine fragmente koji su sada prvi put objavljeni, pisac nije uneo u rukopis „Znakova pored puta“ smatrajući ih, verovatno, isuviše autobiografskim i intimističkim, ili možda nedovoljno razvijenim u trenutku zapisivanja.
Inače, Andrić je „Notes“ počeo da ispisuje na pragu pete decenije života, u vreme kada je počeo da se privikava na boravak u Ženevi, gde je bio postavljen za zamenika delegata u Stalnoj delegaciji pri Društvu naroda. Maja 1934. unapređen je za savetnika Ministarstva inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije, vratio se u Beograd, stanovao u hotelu „Ekscelzior“, gde je nastavio da ispisuje svoja razmišljanja i zapažanja. U Dižonu je 13. februara 1932. zapisao:
„U večnom razračunavanju sa samim sobom, tako mi se često dešava da legnem zabrinut i ustanem izmučen, da mi je to najveća briga i glavni strah i da nikad i ne pomišljam na drugu neku opasnost i drugog protivnika osim samoga sebe. Tako, ma gde bio, nikad ne zatvaram vrata noću, u hotelskim sobama. Nikad i ne pomislim da bi to moglo biti opasno. Naprotiv, ponekad mi se čini kao da bi kroz ta nezaključana vrata mogao doći neki prijatelj, nešto kao olakšanje.“
Godinu dana kasnije u Beogradu Andrić je zabeležio:
„Vedra noć sa vetrom koji (mora da je) mnogo jači u visinama. U vazduhu i zemlji oseća se strujanje koje se prenosi i na mene. Svi smo nošeni istim zamahom.
U ovaj kasni noćni sat, najveća je slast: ne spavati. Biti ovako budan. Biti zahvaćen nekim velikim plahovitim pokretom kome ne znam ni svrhe ni cilja. Mora da se u ovakvim trenucima naglo stari i primiče smrti, ali u isto vreme čini mi se da u meni sazreva nadzemaljskom lakoćom moje zemaljsko delo, još bez imena i oblika kao neotkriveno more koje se već naslućuje.“
Iz marta 1934. godine su i ove reči srpskog nobelovca:
„Svake noći, već godinama, dok ulazim u kuću i palim svetlost u predsoblju, ja bacam pogled na mali sto sa poslužavnikom za pisma, pogled pun strepnje, nade i iščekivanja šta može biti, i otkud može doći u to doba noći? Kakva vest i od koga? Ali ja oduvek i neizlečivo očekujem tu poruku koja ne stiže, i sa svakom noći moja nada biva malko manja i moja samoća veća.“
Septembra iste godine u „Beležnici“ je ostalo i ovo:
„Ne znam pouzdano, ali mi se čini da se u meni, i oko mene, veliki obračuni vrše uvek nekako u jesen.
Zađe sunce nemilosrdno brzo i sa njim kao da me moja rođena krv ostavlja, a prati je ugušen jauk, zapomaganje koje se ne čuje.
Tada se pojaviše, u nepreglednom mnoštvu, svuda oko mene, sva izdajstva, svi propusti, sva neverstva, sve uvrede, sva dugovanja, sve neblagovremenosti, sve zataje, sve kukavički ispuštene sreće, sve bedno proigrane mogućnosti. Roje se i ukrštavaju jedno vreme. A sada stoje unedogled oko mene, neme i nepomične, kao pokisle vrane po raskaljanim brazdama.“
Višestruko je zanimljivo razmišljanje velikana od 19. januara. 1936:
„Iz onoga stoleća koje se završilo 1914. godine, moj naraštaj, književni, preneo je u ovaj novi vek jednu karakterističnu slabost lakomislenog i površnog stoleća pre Velikog rata. Nemamo strpljenja ni hrabrosti da čekamo da jedna misao sazri u nama ni da jedno delo dođe do svog konačnog oblika. Kao deca, trčimo pred ostali svet sa svakom stvarčicom koju nađemo pored puta. Ne sabijamo tkivo nego navlačimo šarene konce pred očima onih od kojih očekujemo da nas razumeju i da nam se dive.
Bojim se da će nas u budućnosti po tome raspoznavati među naraštajima i da će nam to ostati kao obeležje.“
– Povodom zabeležaka koje ostaju iza slavnih autora, valja se setiti i Andrićevog eseja o Viktoru Igou, iza koga je takođe ostala obimna rukopisna zaostavština znatno kasnije priređena. Iako, beleži Andrić, „znamo da nova građa ne menja ništa u poimanju njihove veličine, strast sakupljača i ljubitelja književnosti ne miruje dok ne preturi i poslednju preostalu hartijicu i ne objavi i poslednju reč i potez pera voljenog pisca“ – zaključuje Biljana Đorđević Mironja.
Izvor: Novosti
