Piše: Želidrag Nikčević
U tradiciju ulazimo kao djeca bojažljivih doseljenika; iznenada je potrebno naučiti mnoge stvari: granice, konfiguraciju terena, imena susjeda, lokalne predrasude… Datume, običaje, jedinice mjera koje važe samo tu, odavno.
Mi smo, nažalost, s vlastitom prošlošću povezani sve tanjim nitima. Ne više usmenom tradicijom koja zahtijeva živi dodir s ličnošću (sveštenika, mudraca, pripovjedača), već gomilama otuđenih i nerazumljivih narativa. Šta se tu gubi, šta nepovratno izmiče, znao je – više nego iko – plemeniti zastupnik srpskog juga, Stefan Mitrov Ljubiša:
„Glava punana italijanskijeh i francuskijeh pisama, nije mogla nikako priljubiti svoju vlastitu knjigu, kao dijete kad ga dojilja jednom odbije, teško da se povrati materinom mlijeku pošto je okusilo tuđe i slađe…“
U prevojima Ljubišinog pisma zabilježene su hitre formule narodnog nadanja i gatanja, tamni simboli u kojima ne prestaje da titra kosovski zavjet, podzemnom sintaksom izgravirani fantazam onoga što je možda već bilo, a možda tek treba da bude. Naša buduća prošlost. Ljubišino pismo vjerovatno je poslednja dostojanstvena forma te bolne sadržine. Njen poslednji osmjeh. On bira stegnutog srca: riječi koje nestaju, riječi koje nedostaju, riječi koje se pronalaze kad je skoro sve drugo izgubljeno.
„Ja nijesam nikad mislio pisati za štampe, ni prepunjati ionako prepune sanduke naših knjižara suhoparnim knjigama, no videći grdni rasap što se po štampi čini lijepim našim jezikom, puče mi srce od bola, pak se dadoh i ja da nešto pišem, kao neki prosvjed protivu takvog rasapa. Da li ću uspjeti, bojim se ljuto, jer su se na pustoši naše knjige udomazetili oblici tuđih kulturnih jezika, kao da odjeneš Hercegovca u francuski frak.“
Eto ko nas, i zašto, poziva da bolje odredimo mjesto koje zauzimamo, eto šta nas vodi prema teritoriji koja treba da postane polje razmjene – između Ljubiše i nas. Između nas i nas.
„Dragi Ilija, ti mi pišeš da mi je blago što sam amo, a mene kad na um panu trešnje, biži, bob, srdele, skuševi, lice i gofi, dao bih đavolu sva vijeća, velika i mala. Kad mi na um pane da je danas Troičin dan, da će se sjutra krsta nositi, kolo voditi, a ja ovdje bez ikoga, kao kukavac, kad mi na um pane sve to, dođe mi da puknem među ovijem svijetom koji nema ni duše ni čuvstva.“
Od rodne Budve do Zadra i Beča, odakle se javlja Račeti („kao kukavac“) – to je lutanje jedne misli, vjerne i zavjereničke u isti mah. Snalaženje u svijetu bez duše i čuvstva, konspiracija, imena susjeda, datumi, običaji… Lutanje čiji se tragovi, evo, ukazuju sadašnjosti, s onu stranu znanja i diplomatije, u svojoj neuporedivoj manjinskoj snazi – da bi nas preciznije pogodili.
„Ja znam da vi mene ne trpite jer sam Srb narodnošću, a pravoslavan vjerom. No izlazeći odavde tješim se misleći da ostavljam u Saboru mladijeh sila, gospodu Vujatovića i Simića, koji, ako ih je Srpkinja zadojila, znati će braniti zakonita prava svoje narodnosti i vjere, a ja ću im s tremova rukama pljackati.“
Opet dojilja, sada Srpkinja, uz jedno delikatno „ako“. „A ja ovdje bez ikoga“, „a ja ću im s tremova…“, „A ja, kojemu je srpsko znamenje na čelu upečaćeno, braniti ću pogaženo pravo i slobodu, dok mi pod grlom kuca.“
Čitati tradiciju, kao da nam je sve pri ruci, i sve pred očima, a ono što je već tu, što je naslijeđeno u pisanom obliku, zna se, predstavlja savremenost bilo koje sadašnjosti. Pripovjedačka umjetnost Stefana Mitrova Ljubiše dragocjeno je nasleđe srpskog naroda. Nju evocirati, to ne znači samo vratiti se u jednu proteklu egzistenciju, da bi je lakše smjestili u muzej; to znači sadržaje Ljubišinog pisma uključiti u sadašnjost. To znači uključiti sebe u sadašnjost njegovog sadržaja. Razumjeti kako je to pismo nastalo, kako je sačuvalo svoj jedinstveni oblik i intenzitet. Pred takvom tradicijom nacionalno samorazumijevanje postaje suvereno, a svijest koja čita postaje vlasnik istorije.
Ovo su pisma koje nas drže na okupu, tekstovi čijem obilju u susret izlazi rafinirani čitalački lajtmotiv: „neko je prošao ovim putem“. Iz njih možemo naučiti mnoge stvari: granice, konfiguraciju terena, imena susjeda, lokalne predrasude, jedinice mjera koje važe samo tu, odavno. U njima je kodirano i nekoliko osnovnih gestova naše političke egzistencije. Čuju se glasovi pomoću kojih i danas stupaju u rezonancu naše rasute nacionalne energije: jedna po jedna, sa bolom u srcu, sa znamenjem na čelu. Trešnje, biži, bob, srdele, skuševi. I gofi.
Izvor: Iskra
