NDH je u prvih sto dana objavila najmanje 26 rasističkih, šovinističkih, represivnih i pljačkaških propisa kojima je stvaran kvazipravni okvir za masovni državni teror. “Zakonske odredbe” bile su usmjerene prije svega protiv Židova, Srba i Roma, ali i pripadnika administracije Kraljevine Jugoslavije i njenih veterana, s ciljem da ih se pravno i društveno isključi i uništi njihov identitet
Piše: Tihomir Ponoš
Nezavisna Država Hrvatska je po svakoj osnovi bila tvorba koju je trebalo rušiti i uništiti. Ta je tvorba svoju malignost demonstrirala od samog svog nastanka, prije nego što se bilo tko protiv nje pobunio ili digao ustanak. Načinom svog djelovanja dala je opravdan razlog i povod za ustanak.
Nećemo pisati o ustaškim pokoljima koji su prethodili ustanku u Srbu 27. srpnja 1941. (primjerice Gudovac, Glina, Suvaja), ni o otvaranju koncentracijskih logora (primjerice Danica, Jadovno), a što su bili više nego dovoljni razlozi za oružani ustanak. Već i sami propisi koje su vlastodršci NDH proglasili prije 27. srpnja dovoljan su razlog i za pobunu i za ustanak.
U prvih sto dana postojanja NDH (do 18. srpnja 1941.) njeni vlastodršci proglasili su najmanje 26 propisa (zakonske odredbe, provedbene naredbe, upute, obrasci i slično) koji su diskriminacijski, šovinistički, rasistički, represivni, pljačkaški, a njima je stvaran kvazipravni okvir za masovni državni teror.
Oni su bili usmjereni prije svega protiv Židova, Srba i Roma, ali i pripadnika administracije Kraljevine Jugoslavije i njenih veterana i nositelja odlikovanja, pri čemu od udara nisu bili izuzeti ni članovi njihovih obitelji. Teror je počeo i prije proglašenja prvog propisa. Samo dva dana nakon proglašenja NDH u Zagrebu se prestale izlaziti novine koje su desetljećima bile stup novinarstva i informiranja, poput Obzora, Jutarnjeg lista, Novosti.
Nećemo navoditi sve, nego samo ključne dokumente. Tjedan dana nakon proglašenja NDH objavljena je Zakonska odredba za obranu naroda i države. Njome je, u samo pet članaka, određeno da tko povrijedi “čast i životne interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozi opstanak NDH ili državne vlasti, pa makar djelo i ostalo samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje i njega ima “stići smrtna kazna”.
Samo Hrvatska pravoslavna crkva je molila za poglavnika NDH-a Antu Pavelića
Sljedećih dana na udaru su bili dužnosnici, činovnici i odlikovani veterani Kraljevine Jugoslavije. Svima od razine odjelnih predstojnika oblasti pa do ministara i kraljevskih namjesnika, kao i diplomatskim predstavnicima, oduzeto je pravo na mirovinu po toj osnovi, a “udovama i djeci pravo na obiteljsku mirovinu”.
Nakon toga zabranjeno je držanje i nošenje svih jugoslavenskih odlikovanja, a ukinute su i povlastice koje su ta odlikovanja nosila. Svi odlikovani, trgovci i izrađivači odlikovanja bili su ih dužni predati u roku od deset dana, a za prekršitelje je bila predviđena kazna do tri mjeseca zatvora i 10.000 dinara.
Nakon činovnika Jugoslavije propisima je udareno kolektivno po Srbima. Petnaest dana nakon proglašenja NDH objavljena je Zakonska odredba o zabrani ćirilice koja ima dva članka. U prvom se navodi da se na području NDH zabranjuje uporaba ćirilice, a u drugom kada stupa na snagu. Objavljena je i Provedbena naredba o zabrani ćirilice.
U njoj se navodi da se to naročito odnosi na poslovanje svih državnih i samoupravnih tijela, urede javnog poretka, kompletnu poslovnu korespondenciju, javne natpise. Naređeno je da se “odmah obustavi svaka uporaba ćirilice u javnom i privatnom životu”. Zabranjeno je štampanje knjiga ćirilicom, a svi javni napisi na ćirilici “imaju se neodvlačno”, u roku od tri dana skinuti. Predviđena kazna je 10.000 dinara i do mjesec dana zatvora.
Kraj travnja bio je i zakonodavno jezovit. Propisima je određeno tko je državljanin NDH, mnogi su time, a prema rasističkim “teorijama”, izgubili državljanski status. Državljanin je “državni pripadnik arijskog porijetla” i to onaj koji “nije radio protiv oslobodilačkih težnja hrvatskog naroda i koji je voljan spremno i vjerno služiti hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”.
Dakle, osim “nearijevaca”, Židova, Roma i Srba, bez državljanstva su mogli ostati i Hrvati i drugi koji se protive ustaškom režimu. Istoga dana, 30. travnja, objavljena je i Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti koja definira tko je osoba “arijskog porijetla”, određuje da u dvojbenim slučajevima “porijetla” odluku donosi ministarstvo unutarnjih poslova na prijedlog rasnopolitičkog povjerenstva, zatim tko, a tko ima pretke Židove, može biti izjednačen s osobama arijskog “porijetla”, te koga će se smatrati Židovom, odnosno Ciganinom.
Zakonskom odredbom o zaštiti arijske krvi i časti Hrvatskog naroda definirano je koji su sve brakovi Židova i nearijevaca zabranjeni i u kojim slučajevima je potrebna posebna dozvola za sklapanje braka. Zabranjeno je “izvanbračno spolno općenje Židova ili ine osobe, koja nije arijske krvi, sa ženskom osobom arijskog porijetla”.
To je proglašeno zločinom oskvrnuća rase, a muška nearijska osoba zbog toga će biti kažnjena “zatvorom ili tamnicom”, u teškim slučajevima, poput silovanja nevine djevojke, može se izreći smrtna kazna. Istim je propisom Židovima i drugim nearijevcima zabranjeno u kućanstvu zaposliti žene arijevke ispod 45 godina.
Također im je zabranjeno “izvješanje hrvatske državne i narodne zastave i isticanje hrvatskih narodnih boja i emblema”, a sve promjene židovskih prezimena poslije 1. prosinca 1918. “stavljaju se izvan krijeposti”.
Početkom svibnja Zakonskom odredbom o prelazu s jedne vjere na drugu dodatno je otežan život Srbima i Židovima. Slijedila je, 6. svibnja, Naredba o zabrani zaposlenja ženskih osoba u nearijskim kućanstvima. Arijke mlađe od 45 godina ne smije se zapošljavati kod Židova “ili inih nearijevaca” ako u kućanstvima žive muškarci stariji od 14 i mlađi od 65 godina ili ako se takvi duže zadržavaju u kućanstvima.
Određeno je da “kućanice, odgojiteljice, služavke, sobarice, kuharice, pjestinje, zabavilje i t. d.” moraju službu napustiti do 1. rujna 1941., a zaposli li starješina kućanstva nakon toga arijevku mlađu od 45 godina, bit će kažnjen s tri mjeseca zatvora i globom od 1.000 do 100.000 dinara.
Definirano je i na koliku otpremninu imaju pravo arijevke koje moraju napustiti službu, a novac za to će pribaviti židovske bogoštovne općine od svojih članova. Ako to ne učine, ili ne osiguraju dovoljno novca, redarstvo će zaplijeniti i na dražbu staviti imovinu Židova. Novac prikupljen globom bit će usmjeren u zakladu za nemoćne kućne pomoćnice koju će osnovati ministarstvo zdravstva.
“Nearijevcima” su ustaške vlasti nastojale otežati i onemogućiti život u praktično svakom području pa tako i u prehrani. Zabranjeno je ritualno klanje i stavljanje u promet svih vrsta ritualno zaklanih domaćih životinja i peradi, što je pogodilo Židove koji se hrane košer prehranom.
Jedan od najrepresivnijih propisa usmjeren protiv svih bila je Zakonska odredba o prijekom sudu. Jedina predviđena kazna bila je smrt strijeljanjem, žalba nije bila dopuštena, molba za pomilovanje nije imala odgodni učinak, a strijeljanje je moralo biti obavljeno u roku od tri sata nakon izricanja presude.
Posljednjeg dana svibnja objavljena je Zakonska odredba o ispražnjenju i naseljenju stambenih i poslovnih prostorija iz razloga javne sigurnosti. Njome je redarstvu dana ovlast “iz razloga javnoga reda, mira i sigurnosti naredbom zabraniti opasnim i nepoćudnim osobama stanovanje i poslovanje u pojedinim predjelima mjesta, na pojedinim nekretninama, u zgradama i prostorijama, te u okviru ove zakonske odredbe i provedbe shodno propisati o njihovom iseljenju”.
Takva odluka imala je jasnu svrhu: izbacivanje prije svega Židova, ali i Srba, iz stanova i kuća u boljim kvartovima grada, primjerice u Zagrebu u sjevernim dijelovima, a odlukom su van snage stavljeni i ugovori o najmu bez prava na odštetu.
Početkom lipnja Zakonskom odredbom o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda propisano je da “Židovi po rasi ne smiju nikakvom suradnjom utjecati na izgradnji narodne i arijske kulture”. Posljedica toga je zabrana Židovima da sudjeluju u radu, organizacijama i ustanovama “društvenog, omladinskog, športskog i kulturnog života hrvatskog naroda uopće, a napose u književnosti, novinarstvu, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, kazalištu i filmu”.
Istoga dana, 4. lipnja, objavljene su i Naredba o ustrojstvu i djelokrugu rada rasnopolitičkog povjerenstva i Naredba o promjeni židovskih prezimena i označivanju Židova i židovskih tvrtki. Potonjom je detaljno razrađeno tko sve od Židova, a tko je mijenjao prezime poslije 1. prosinca 1918. (odnosno ujedinjenja u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca) mora vratiti staro prezime i u kojem roku, a on je, kao i obično kod ustaških propisa, bio iznimno kratak – osam dana.
Određeno je i da je “Židovima po rasi” zabranjena upotreba pseudonima, a osim iznimno, više im neće biti dopuštena promjena prezimena. Definirano je koje tvrtke se smatraju židovskim, a one ne smiju imati naziva “po kojima bi se moglo zaključiti, da se radi o narodnoj odnosno arijskoj tvrtci, pa imadu u roku od 8 (osam) dana promijeniti svoj naziv”.
Osim toga, u istom roku kraj imena židovske tvrtke jednako velikim slovima mora biti označeno ime i prezime Židova vlasnika odnosno suvlasnika. Židovima je bilo zabranjeno “na sebi nositi hrvatske narodne boje i arijske embleme”.
Taj je dokument zloglasno zapamćen po uvođenju “židovskog znaka” koji su morali nositi Židovi stariji od 14 godina, “kada su izvan vlastitog stana” bili dužni nositi okruglu limenu pločicu, promjera pet centimetara, žuto obojenu, u sredini crnom bojom označeno je veliko slovo Ž dužine tri, a širine dva centimetra. Znak se morao vidljivo nositi na lijevoj strani prsiju. Kazne su bile globa od 5.000 do 100.000 dinara i od jednog do šest mjeseci zatvora.
Ustaše su odlučili “čistiti” i upravu i slobodne profesije i to Naredbom o utvrđivanju rasne pripadnosti državnih i samoupravnih službenika i vršitelja slobodnih akademskih zvanja. Svi oni su u roku od 14 dana morali dostaviti izjavu o svom “rasnom porijetlu i rasnom porijetlu svojih bračnih drugova”.
Bilo je propisano da navedu pretke od kojih “počinje ascendentna nearijskih loza”, ako ih imaju, “i sve takove predke svog bračnog druga, te kojoj su rasnoj zajednici ti pređci pripadali”. Navodi se i rasno porijeklo preminulog bračnog druga, a ako je on bio nearijskog porijekla, treba navesti djecu iz tog braka ako s podnositeljem izjave žive u zajedničkom kućanstvu.
Kazna za prekoračenje roka za dostavu izjave ili netočne podatke je zatvor od najmanje tri mjeseca, gubitak službe, a oni u slobodnim akademskim zvanjima gube pravo obavljanja djelatnosti. Uz svaku molbu za prijem u državnu službu ubuduće je morala biti dostavljena i izjava o rasnom porijeklu. Uputom za sastav popisa državnih samoupravnih službenika odnosno vršilaca slobodnih zvanja, koji imadu nearijske predke, ti su ljudi razvrstani u sedam skupina.
Primjerice, oni kojima je “djed po ocu Židov, baka po ocu Arijka, majka Arijka” bili su u tri četvrtine Arijci, u jednoj Židovi, a oni kojima je “otac Židov, jedna prabaka po majci Židovka, jedan pradjed po majci Ciganin, ostali Arijci” bio je Židov u pet osmina, Arijac u dvije osmine, a u jednoj osmini Indid.
Zakonskom odredbom o sprečavanju prikrivanja židovskog imetka od 5. lipnja određeno je da će onaj tko prikriva imetak Židova ili obilježje židovskog poduzeća biti kažnjen zatvorom od jedne od pet godina i oduzimanjem imovine, a tako će biti kažnjen i onaj tko za Židova sklopi pravni posao i pritom “zavede u bludnju drugu ugovarajuću stranu time, što zataji da pravni posao sklapa za Židova”.
Istoga dana objavljena je i Zakonska odredba o obveznoj prijavi imetka Židova i židovskih poduzeća. U roku od 20 dana morali su prijaviti svoju imovinu, a to su morali učiniti i arijevci koji su u braku sa Židovima. To je bio još jedan dokument za ozakonjenje pljačke privatne i poslovne imovine. Židovima koji ne prijave imovinu prijetila je kazna teške tamnice od jedne do deset godina i oduzimanje imovine. Uz zakonsku odredbu objavljena je i provedbena naredba.
Od relativizacije i normalizacije prema rehabilitaciji NDH i ustaštva
Osim Srba iz NDH, na udaru su bili i Srbi koji su se doselili na teritorij ustaške tvorbe. Naredbom o dužnosti prijave Srbijanaca od 7. lipnja pozvani su svi Srbijanci da se u roku od deset dana prijave nadležnom poglavarstvu, a naredba se odnosila na sve Srbijance koji su se na teritorij NDH doselili poslije 1. siječnja 1900. i na njihove potomke.
Naredbom su obuhvaćene i osobe u pritvorima i bolnicama. Tko se pozivu ne odazove u roku, bit će smatran ratnim zarobljenikom i odveden u zarobljenički logor. Na udaru poziva bile su i osobe koje su znale da se neki neprijavljeni Srbijanac krije, a to nisu prijavile vlastima.
Da je ustaša u NDH sve i svemoćan potvrdio je ministar bogoštovlja i nastave Mile Budak 14. lipnja. Kao propis objavljena je njegova odluka u kojoj piše: “ODLUČUJEM da se na svršetku školske godine 1940.-41. godine s danom 3. lipnja 1941. ukidaju sve srpsko-konfesionalne pučke škole i zabavišta, sve privatne češke pučke škole i zabavišta, te svi odjeli na državnim hrvatskim pučkim školama sa češkim nastavnim jezikom na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske.
Ovom se odlukom ne ukidaju privatne pučke slovačke škole niti odjeli na državnim hrvatskim pučkim školama sa slovačkim nastavnim jezikom. Savezno s ovom odlukom propisat će se naknadno posebne odredbe o obvezanicima, polaznicima i učiteljskom osoblju ukinutih škola i odjela.”
Srpska zajednica slabljena je i uništavanjem, na koncu i zabranom djelovanja Srpske pravoslavne crkve. U lipnju je ukinut vjerski prirez kojim su pravoslavni vjernici plaćali deset posto patrijaršijskog prireza i tako financijski pomagali svoju vjersku zajednicu.
Stotog dana postojanja NDH objavljena je naredba kojom je službeno promijenjen naziv cijele jedne vjeroispovijesti. Valja je citirati u cijelosti: “Nakon osnivanja Nezavisne Države Hrvatske naziv ‘srpsko-pravoslavna vjera’ nije više u skladu s novim državnim uredjenjem. Stoga odredjujem, da se u buduće ima upotrebljavati naziv ‘grčko-istočna vjera’. U Zagrebu, dne 18. srpnja 1941. Ministar pravosudja i bogoštovlja: Dr. Mirko Puk, v. r.”
Dakle, da nije bilo niti jednog pokolja, za dizanje ustanka protiv ustaša bilo je više nego dovoljno razloga.
Izvor: Portal Novosti
