Ratovima više ne prethode objave rata kao u ona prohujala, džentlemenska vremena. Istorija je promijenila stil. Ratovi su postali nadmetanja u zločinima. Pobjednici su oni čiji je zločin monstruozniji.
Kada sruše sve što se moglo srušiti, kada prognaju sve što se moglo prognati, kada ubiju sve što se moglo ubiti ostaje pitanje što uraditi s ostatkom. Na koji način dokusuriti ostatak.
Poslije pola vijeka ratova između Jevreja i Arapa svijet se pita što će ostati na biblijskoj zemlji. Kakva joj je budućnost. To pitanje sudbinski lebdi nad Palestincima u pojasu Gaze. Ljudskost i budućnost civilizacije su na velikom iskušenju baš tu gdje su civilizacije i odnjihane.
Na prostoru gdje se propovijedalo spasenje ljudskog roda danas se prerano rođenim bebama uskraćuje kiseonik. Tek došlim na ovaj svijet oduzima se pravo na disanje. Napaćeni narod se ostavlja bez vode, hrane, ljekova. Bolesničke postelje ranjenih i nepokretnih ljudi po cijeli dan i cijelu noć se zasipaju bombama i granatama.
Što reći o zlu, o mučenjima i stradanjima s druge strane granice koja su prethodila ovako gnjevnoj osveti koje, kao što vidimo, nijesu pošteđene čak ni bebe u inkubatorima, ni djeca, ni žene, ni starci u pojasu Gaze.
Kako izbrisati iz glave slike bolnica oko kojih su razmješteni tenkovi da umirućima uskrate dostojanstvo poslednjeg časa. Što kazati o ljekarima i medicinskom osoblju koje je poubijano dok je pod zakletvom Hipokrata ranjene liječilo. Koliko će trebati vremena da se zaborave roditeljske suze i bolni vrisak nad tijelima mrtve dječice i okrutnostima situacije u kojoj nije dozvoljen ni minut pauze da se dječja tijela izvade ispod ruševina i sahrane. Čime ugušiti krike očeva i majki dok njihova dječica ginu pod neprekidnim topovskim kanonadama. Treba li zaboraviti na hiljade imena ubijene djece koja se u slavljenoj ofanzivi nijesu stigla ni izgovoriti.
Što reći o ciljanim i sa lica zemlje zbrisanim dvadesetočlanim porodicama čije je sjeme i ime zanavijek zatrto u pojasu Gaze.
Šta da uradimo sa svim tim ostacima koji su se ljudima širom svijeta urezali u pamćenja. Kako da se odupremo rezultatima rata na Svetoj zemlji od kojih su nam se duše uznemirile i vjere poljuljale.
Može li se prihvatiti objašnjenje da je jedan stradalnički narod od moćnih saveznika dobio ekskluzivnu dozvolu da sprovede ničim ograničenu osvetu. Da li ćemo orgiju ubijanja nezapamćenu u ljudskoj istoriji na tako malom prostoru u tako dugom vremenu proglasiti nečijim državnim uspjehom i kompenzacijom za minula stradanja. Može li se zgažena čovječnost u pojasu Gaze smatrati ostvarenim istorijskim ciljem jedne države. Ko će se ponositi time što ni zrnce časti, ni trun samilosti, ni kap humanosti u pojasu Gaze nije ostalo.
Kojim riječima će se u ime pobjednika civilizovani zapad ubuduće obraćati Bogu. U kojim hramovima će simulirati privrženost dobru i veličati svoja humana dostignućima.
Da li će ostali svijet podržati ciljana uništenja bez ostatka. Dokle ćemo slušati priču o ostacima kao destabilizujućim faktorima koji prave štete državnim prosperitetima zapada iako je čitavom svijetu jasno da ti razvoji i ti prosperiteti počivaju na temeljima genocida.
„Bez ostatka“ je deviza moćnih zemlja i tragični usud nemoćnih.
Poražavajuća su društva koja u novom milenijumu takve političke doktrine i dalje prihvataju i dalje podržavaju.
Čitav svijet, bez ostatka, dužan je natjerati sukobljene strane i njihove mentore da se što prije suoče sa počinjenim zločinima.
Saosjećajno ćemo ponoviti riječi koje izgovara vođstvo Izraela a sa kojima se svijet solidarisao povodom brutalnih zločina koje su Izraelci pretrpjeli na svome tlu.
„Svi oni koji misle o budućnosti ljudskog roda moraju osuditi Hamas“.
Iste te riječi sa mnogo većom snagom sada ođekuju nad Izraelcima i njihovim monstruoznim i bezbožnim zločinima počinjenim u pojasu Gaze.
„Svi oni koji misle o budućnosti ljudskog roda moraju osuditi Izrael“.
Atanas Stupar
