Crnogorska ekonomija je tokom prethodne dvije decenije bilježila rast zaposlenosti, broja kompanija i nominalnog bruto domaćeg proizvoda, ali taj napredak nije bio praćen rastom produktivnosti, jačanjem izvoza i promjenom strukture privrede, ocijenio je profesor dr Vasilije Kostić.
Komentarišući rezultate nedavno objavljene „Analize crnogorske ekonomije u periodu 2006–2026“, koju je pripremila Privredna komora Crne Gore, Kostić upozorava da podatak prema kojem je produktivnost rada danas niža nego 2006. godine najbolje oslikava stvarno stanje domaće ekonomije.
Analiza je pokazala da je zaposlenost za dvije decenije porasla za 79 odsto, ali da rast broja zaposlenih nije doveo do većeg stvaranja vrijednosti po zaposlenom. Prema riječima Kostića, upravo taj podatak razotkriva dugogodišnje slabosti crnogorske ekonomske politike.
Bečki institut: Crna Gora među najbrže rastućim ekonomijama Zapadnog Balkana
„Ako bismo željeli da odaberemo pokazatelj koji u krajnjem, suštinski, najbolje oslikava stanje crnogorske ekonomije, onda je to pokazatelj produktivnosti. Ovaj podatak u potpunosti je razotkrio zapanjujuću neefikasnost crnogorske ekonomske politike u proteklih dvadeset godina, na koju ukazujemo gotovo isto toliko“, navodi Kostić.
Koliki je vremenski period Crna Gora izgubila za razvoj, kako objašnjava naš sagovornik, može se sagledati i kroz poređenje sa zemljama koje su za svega nekoliko decenija potpuno transformisale svoju ekonomiju.
„O tome koliko je vremena izgubljeno za razvoj Crne Gore govori, na primjer, podatak da je Južna Koreja od ranih šezdesetih do devedesetih godina, dakle za trideset godina, od slabo razvijene zemlje postala industrijski i ekonomski gigant, sa privredom među dvadeset najsnažnijih u svijetu i trenutnim dohotkom po glavi stanovnika većim od 37.000 dolara, dok je naš nešto veći od 13.000 eura“, ukazuje Kostić.
Rast zasnovan na potrošnji i prezaposlenosti
Ekonomski rast od kojeg korist ima cjelokupna zajednica i koji pokreće stvarni društveni progres, smatra Kostić, nije ostvaren na jedini ekonomski opravdan način – povećanjem produktivnosti, investiranjem i intenziviranjem ekonomske aktivnosti, na čemu bi trebalo da se zasniva i rast zaposlenosti.
Umjesto toga, rast je, kako naglašava naš sagovornik, ostvaren na način koji je u suprotnosti sa društveno-ekonomskim progresom.
„Takav rast u osnovi devastira ekonomsko ‘biće’ Crne Gore, primarno kroz autonomni rast potrošnje – lične i državne, shodno političkim potrebama – kao i kroz logičan nastavak takve prakse, odnosno prezaposlenost“, smatra Kostić.
Takav model, prema njegovim riječima, unazađuje ekonomiju na više načina. Njegova glavna posljedica nije isključivo ekonomska, već ima mnogo širi socio-ekonomski karakter i predstavlja ozbiljnu prepreku opštem razvoju društva.
„Status pojedinca u društvu ne proizilazi iz njegovih zasluga, sposobnosti i produktivnosti, već iz njegove ‘umreženosti’, odnosno njegovih veza“, navodi Kostić.
Četiri strana turista na jednog stanovnika: Crna Gora četvrta u Evropi
U takvom društvenom ambijentu, kako dodaje, njegovi protagonisti, zbog odsustva vidljivih manifestacija krize, zaključuju i javnosti nameću sliku da ekonomiji ide dobro.
Međutim, odsustvo krize i uspješnost ekonomije nijesu isto.
„Moguće je imati stabilnost ekonomije bez napretka, kao što je moguće izbjegavati depresiju bez ostvarenja solidnog ekonomskog rasta. Sve funkcioniše, ali napretka nema – bila bi cinična opservacija“, poručuje Kostić.
„Makaze deficita“ trajno podrivaju održivost ekonomije
Analiza PKCG pokazala je i da je pokrivenost uvoza izvozom pala sa oko 30 na svega 13 odsto, dok je pokrivenost deficita tekućeg računa stranim investicijama smanjena na 31,6 odsto, što je najniži nivo u posljednjih 15 godina.
Rast ekonomije uz istovremeni pad produktivnosti, kako naglašava naš sagovornik, predstavlja okvir u kojem treba posmatrati gotovo sve ostale pokazatelje crnogorske ekonomije.
„Rast ekonomije uz pad produktivnosti, u skladu sa već rečenim, predstavlja ram za sliku čitave ekonomije, koja, nažalost, ne može biti svijetlog kolorita. Naprotiv“, ocjenjuje Kostić.
U tom smislu, dodaje, logičan je i istorijski pad pokrivenosti uvoza izvozom i smanjenje pokrivenosti deficita tekućeg računa, do kojeg dolazi usljed slabijeg priliva stranih investicija.
„I na ovim pokazateljima se, u izvjesnoj mjeri, ilustruje prikriveni proces devastiranja ekonomije Crne Gore, utemeljen na njenom vještačkom rastu praćenom padom produktivnosti“, navodi Kostić.
Prema njegovim riječima, „makaze deficita“, koje čine spoljnotrgovinski deficit i deficit tekućeg računa, predstavljaju strukturnu slabost koja sistematski i trajno podriva stabilizaciju crnogorske ekonomije.
Ta slabost, smatra profesor Kostić, otežava oporavak privrede i fiskalnu konsolidaciju i stoji na putu dugoročne održivosti ekonomskog sistema.
„Pesimistični ishodi kao posljedica ovih pokazatelja su višestruki i teški: nelikvidnost, rast zaduženosti, usporen ekonomski rast, pad standarda, inflacija i pad kreditnog potencijala“, upozorava Kostić.
Svaka od tih posljedica, kako objašnjava, već je prisutna u određenoj mjeri i može eskalirati do nivoa koji bi mogao da generiše ekonomsku krizu.
Prokockana šansa za bolje usmjeravanje stranih investicija
Podaci iz analize pokazuju da se struktura stranih direktnih investicija ponovo okreće ka nekretninama, na koje otpada oko 49 odsto ukupnog priliva SDI, za razliku od perioda kada je veći dio investicija bio usmjeren prema proizvodnji.
Kostić smatra da su tokovi stranih investicija dinamičan proces kojim se u racionalno uređenim ekonomijama pažljivo upravlja.
„Naročito se ovim procesom upravlja u zemljama kojima nedostaju strane investicije i koje nemaju sopstvenu akumulaciju potrebnu za razvoj“, objašnjava Kostić.
Razvojna politika bi, prema njegovim riječima, morala da sadrži jasan segment upravljanja tokovima stranih direktnih investicija, jer svaka vrsta investicije nije jednako dobrodošla i poželjna sa stanovišta zemlje koja prima kapital.
Prosječna plata u Crnoj Gori 1.029 eura, najveće plate u finansijama, energetici i ICT sektoru
Kako naglašava naš sagovornik, logično je i očekivano da sa protokom vremena u zemljama tranzicione ekonomije, kakva je Crna Gora, priliv stranih direktnih investicija postepeno slabi.
Jednako bi bilo logično, dodaje, da su ti prilivi bili najsnažniji na početku samog procesa ekonomske transformacije.
„Međutim, treba reći da će način na koji upravljate prilivima na početku procesa u velikoj mjeri opredijeliti kasnije investicione faze, odnosno obim priliva stranih direktnih investicija“, ukazuje Kostić.
U Crnoj Gori je, prema njegovoj ocjeni, sam proces bio opterećen prilično ozbiljnim slabostima u upravljanju, dok industrijske politike nijesu značajnije doprinijele usmjeravanju investicija prema razvojnim prioritetima.
„Ta šansa je prokockana i ne može se vratiti, jer je proces daleko odmakao, a sada je potpuno drugačiji ambijent, i u institucionalnom i u prostornom smislu“, smatra Kostić.
Slabosti u upravljanju prilivom stranog kapitala, kako objašnjava, prije svega su se manifestovale kroz negativan uticaj slobodnog ulaganja u nekretnine.
Takva ulaganja izazvala su enorman rast cijena nekretnina, koji se efektom prelivanja prenio na ostale sektore i doprinio rastu opšteg nivoa cijena u državi.
„Kao posljedicu, to je imalo snažan pritisak na standard građana i na njihov socijalni status“, navodi Kostić.
Deindustrijalizacija nije nepovratan proces
Učešće industrije u crnogorskom BDP-u smanjeno je sa 14,9 na 8,3 odsto, dok je istovremeno opadalo i učešće poljoprivrede.
Ipak, Kostić ne smatra da su pad industrijske i poljoprivredne proizvodnje procesi koje Crna Gora više ne može da preokrene.
„Pad industrijske proizvodnje, kao i pad poljoprivredne proizvodnje, može biti autonoman, ali može biti i posljedica industrijskih politika, odnosno, prije svega, razvojnih politika. Ni jedno ni drugo nije ireverzibilan, odnosno nepovratan proces“, ističe Kostić.
Preokret je, prema njegovom mišljenju, moguć, ali zavisi od strategije dugoročnog razvoja zemlje i pravilnog određivanja razvojnih prioriteta.
„Politika razvoja i, u skladu sa njom, industrijska politika morale bi da definišu konkurentski, a ne komparativni model“, smatra Kostić.
To bi značilo da Crna Gora treba da proizvodi ono u čemu može da ostvari konkurentsku prednost i da ravnopravno konkuriše na tržištu, a ne samo ono za šta već posjeduje određene komparativne prednosti, što je sada dominantan pristup.
„Potrebna nam je industrija sa visokim stepenom tehnološke obrade, a ne proizvodnja zasnovana na sirovinama. To nam diktiraju naši makroekonomski pokazatelji i strategija dugoročnog razvoja zemlje“, ukazuje Kostić.
U tom smislu, kako naglašava naš sagovornik, poljoprivreda je od izuzetne važnosti za Crnu Goru, naročito zbog velikog uvoznog disbalansa, zbog čega joj treba posvetiti mnogo veću pažnju.
„Poljoprivreda neće biti motor razvoja, ali može biti njegov zamajac“, zaključuje Kostić.
Pad javnog duga dijelom posljedica inflacionog rasta
Javni dug Crne Gore smanjen je sa 106,4 odsto BDP-a, koliko je iznosio 2020. godine, na oko 63,5 odsto BDP-a u 2025. godini.
Ipak, postavlja se pitanje da li je smanjenje udjela duga rezultat fiskalne discipline ili prije svega matematička posljedica brzog rasta nominalnog BDP-a.
Kostić upozorava da u ekonomiji koja nije postavljena na zdravim osnovama i mala promjena može imati značajan efekat, nalik takozvanom „efektu leptira“.
„Takva je situacija i sa našim dugom, i ne samo sa njim, već i sa svim drugim makroekonomskim varijablama“, navodi Kostić.
Smanjenje udjela javnog duga u BDP-u, kako objašnjava, rezultat je oba uticaja – određene fiskalne discipline, ali i relativnog rasta bruto domaćeg proizvoda, koji je doveo do manjeg procentualnog učešća duga.
„To je klasična posljedica inflacionog rasta“, ističe naš sagovornik.
Kostić podsjeća da su u ekonomiji ključne realne, a ne nominalne promjene, zbog čega je sam nivo duga manje važan od performansi ekonomije, prije svega njene otpornosti i dinamičnosti.
„Smanjenje ili povećanje duga neće samo po sebi unaprijediti ekonomiju“, smatra Kostić.
Razumljivo je, dodaje, da nije svejedno koliki je dug, ali je mnogo važnije da li će Crna Gora razviti sposobnost da njena ekonomija funkcioniše bez ozbiljnijih problema čak i u uslovima visokog nivoa zaduženosti.
Privredna komora u analizi predviđa mogućnost da BDP po stanovniku u Crnoj Gori do 2035. godine dostigne između 65 i 70 odsto prosjeka Evropske unije, u odnosu na sadašnjih približno 54 odsto.
Kostić, međutim, smatra da je taj cilj, imajući u vidu stanje ekonomije, perspektive rasta i razvoja, kao i odsustvo strateškog i operativnog planiranja, prije izraz želje nego realno dostižan rezultat.
„Imajući u vidu stanje naše ekonomije, a naročito perspektive rasta i razvoja, odnosno odsustvo strateškog i operativnog planiranja razvoja, vjerujem da je brojka o kojoj govorimo prije želja nego nešto što je moguće realizovati“, ocjenjuje Kostić.
Pretpostavlja da se prilikom formulisanja tog cilja računalo i na skoro pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji, koje bi trebalo da stvori opšte podsticajno ekonomsko i institucionalno okruženje.
To je, prema njegovom mišljenju, vjerovatno razlog zbog kojeg se projekcijama pristupilo toliko ambiciozno.
Ipak, kako ponovo naglašava naš sagovornik, najveći problem domaće ekonomije ostaje produktivnost.
„Naš glavni problem jeste produktivnost, uz niz drugih slabosti, ali rast produktivnosti je alfa i omega onoga što nama treba“, poručuje Kostić.
Produktivnost povezuje gotovo sve rizike
Analiza PKCG upozorava da „brz rast nije isto što i zdrav rast“, a među ključnim rizicima za crnogorsku ekonomiju navodi nisku produktivnost, uvoznu zavisnost, dominaciju investicija u nekretnine i nepovoljne demografske trendove.
Kostić ocjenjuje da analiza, koja, kako ističe, zaslužuje svaku pohvalu, pravilno konstatuje da brzi rast može biti jednako opasan kao i spor rast.
Ipak, tu formulaciju bi djelimično korigovao.
„Možda bih tu izjavu korigovao za nijansu u dijelu ‘prebrzi’, a ne ‘brzi’ rast“, navodi Kostić.
Prebrzi rast znači da ekonomija nema dovoljno resursa da podrži eksponencijalno povećanje aktivnosti.
„Zbog toga takav rast brzo malaksa, uz znatno veće troškove od dotadašnjih“, objašnjava naš sagovornik.
Kada je riječ o izboru najvećeg pojedinačnog rizika između produktivnosti, uvozne zavisnosti, investicija u nekretnine i demografije, Kostić smatra da ih je teško posmatrati odvojeno.
„O pokazateljima koje ste naveli kao pojedinačnim rizicima teško je govoriti, jer su oni međusobno uslovljeni i povezani i ne bi bilo konsekventno izdvajati samo jedan“, smatra Kostić.
Ipak, produktivnost se izdvaja kao najobuhvatniji pokazatelj.
„Produktivnost na najobuhvatniji način povezuje navedene pokazatelje, jer u sebi integriše produktivnost rada, kapitala, kao i faktorsku produktivnost“, ukazuje Kostić.
Veći broj firmi poželjan, ali ne znači automatski jaču privredu
Broj aktivnih poslovnih subjekata u Crnoj Gori porastao je za oko 215 odsto u odnosu na 2009. godinu i dostigao 63.823, dok u zemlji posluje i približno 30.000 kompanija sa stranim kapitalom.
Sedam miliona tona otpada: Ekološka tempirana bomba kod KAP-a ide u sanaciju
Međutim, tako brz rast broja preduzeća ne mora automatski značiti da crnogorska privreda postaje snažnija, produktivnija i izvozno konkurentnija.
Kostić podsjeća da mikro, mala i srednja preduzeća čine čak 99 odsto crnogorskih preduzeća i stvaraju više od 76 odsto bruto dodate vrijednosti, koja se razlikuje od bruto domaćeg proizvoda.
„To je, u stvari, i najvažniji pokazatelj, tako da je njihov uticaj nesporan“, navodi Kostić.
Rast broja preduzeća, prema njegovim riječima, ne znači automatski da privreda jača, ali u svakom slučaju predstavlja poželjan trend.
„Veći broj firmi znači i veću vjerovatnoću da će privreda da jača“, smatra naš sagovornik.
Razlog leži u činjenici da je životni vijek velikog dijela novoosnovanih kompanija relativno kratak.
„Statistika životnog vijeka novoosnovanih firmi sugeriše da od deset novoosnovanih preduzeća pet ne doživi treću godinu, a od preostalih pet samo dvije firme dožive sedmu godinu poslovanja“, navodi Kostić.
Procenat preživljavanja novoosnovanih firmi je, dakle, mali, zbog čega je spor i proces tokom kojeg one počinju da ostvaruju značajniji uticaj na privredu.
Ipak, kako zaključuje Kostić, za svaku ekonomiju je od ključne važnosti da se broj novoosnovanih preduzeća stalno povećava, jer i u ekonomiji važi zakon velikih brojeva.
„To je i razlog zbog kojeg gotovo sve zemlje, a naročito najrazvijenije, imaju razvijen sistem podrške i podsticanja formiranja malog biznisa“, zaključuje profesor dr Vasilije Kostić.
Izvor: Bankar.me
