Piše: Petar Dragišić
Kroz istoriju kosovskog prostora u okviru socijalističke Jugoslavije se od samog početka kao crvena nit provlačila tendencija ka sve snažnijoj autonomiji i postupnom izdvajanju Kosova iz sastava Srbije. U skladu s tim, jačala je uloga albanskog i slabio je uticaj srpskog faktora na Kosovu.
Postepena uspostava albanske prevlasti na Kosovu i Metohiji odvijala se uz tolerisanje i podršku jugoslovenskog, ali i srpskog rukovodstva. Ovaj proces manifestovao se, između ostalog, u promenama ustavnog statusa Kosova, koje su definisale sve očitije osamostaljivanje. Kriza na Kosovu ušla je u novu fazu u proleće 1981. godine nasilnim protestima kosovskih Albanaca koji su tražili status republike. U protestima širom pokrajine bilo je i ljudskih žrtava. Pobuna je bila suzbijena, ali problem nije rešen.
Dramatični događaji na Kosovu u proleće 1981. godine podstakli su jugoslovenski državno-partijski vrh i jugoslovenski obaveštajni aparat na intenzivno traganje za pokretačima i inspiratorima „kontrarevolucije“. Nije isključivano da su iza tih događaja stajali neki moćniji inostrani faktori.
Validnih obaveštajnih informacija o tome nije bilo, ali su, vođeni intuicijom, jugoslovenski lideri na brojnim sastancima održanim tih meseci glasno razmišljali o mogućim uticajima hladnoratovskih blokova na kosovsku dramu. Već osmog maja 1981. godine, na sednici Predsedništva Jugoslavije, general Nikola Ljubičić je pošao od premise „da je teško poverovati da je sve ovo delo Albanije“ i dodao da je u toku borba dva bloka za Albaniju, ne isključujući spremnost oba bloka da Albancima daju određene ponude.
Član Predsedništva SFRJ, Lazar Koliševski, je moguće pokretače događanja na Kosovu 1981. godine video na obe strane „Gvozdene zavese“. Dopustio je mogućnost postojanja „tajnih kanala“ između SSSR-a i Albanije, a naveo je i podatak da je Albanija, iako je prekinula veze sa Varšavskim paktom, zadržala saveznički ugovor sa Bugarskom.
S druge strane, Koliševski je izneo i utisak da Zapad „blagonaklono gleda“ na mogućnost nastanka albanske republike u Jugoslaviji. Takav ishod kosovske krize uklopio bi se, smatrao je makedonski političar, u generalni trend zapadne podrške nacionalizmima istočno od „Gvozdene zavese“, što je trebalo da destabilizuje Istočni blok: „Zapad podržava svaki nacionalizam u socijalističkim zemljama, jer smatra da je to jedan od elemenata dezintegracije tih zemalja i slabljenja odnosa sa Sovjetskim Savezom. Prema tome, i nacionalizam u Jugoslaviji mu odgovara.“
Igra oko Albanije
Na već pomenutoj sednici Predsedništva Jugoslavije, održanoj osmog maja 1981. godine, o inostranom kontekstu kosovske krize govorio je i tadašnji šef jugoslovenske diplomatije, Josip Vrhovec. Spekulišući o mogućim uticajima vanbalkanskih faktora na eskalaciju kosovske krize, on je oprezno odbacio odgovornost Zapadnog bloka, ali nije isključio moguće kasnije uključivanje Zapada u kosovski problem.
Štaviše, Vrhovec je skicirao i mogući scenario takve buduće strategije Zapada, navodeći da bi Zapadni blok u pokušaju da Albaniju privuče na svoju stranu u nekom trenutku mogao Tirani da ponudi Kosovo: “Mislim da je naša ocena da Zapad ovog trenutka nije imao interesa da ovim pravcem destabilizira Jugoslaviju. Međutim, ako bi Zapad došao do uverenja da je stabilnost i egzistencija Jugoslavije u pitanju […], u tom slučaju bi orijentacija Zapada na Albaniju, da u raspadu Jugoslavije sačuva Albaniju kao svoju poziciju, bila jako izražena i u spremnosti Zapada da potkupi Albaniju sa Kosovom. Tako da je i to jedan pravac koji moramo, bez obzira što je sada ocena da Zapadu to nije u interesu ovog trenutka, vrlo pažljivo pratiti.”
Samo dva meseca kasnije, u Beogradu su se čule znatno dramatičnije procene međunarodnog konteksta kosovske krize. Na sednici jugoslovenskog Predsedništva, održanoj osmog jula 1981. godine, podsekretar u Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove, Dimitrije Krajger, izneo je uverenje da su događanja na Kosovu deo šire konfrontacije velikih sila oko Albanije:
“Oko Albanije se očigledno vodi ‘igra’, u to sada ne bih ulazio, i reflektira se na Kosovo. Od italijanskih drugova, u partijama gde imamo neke pozicije, doduše ne agenturne, nego te partije legalno sarađuju sa našom Službom, dobili smo čak ocene da su Albanija i Kosovo samo ‘pešaci’, a da se u stvari vodi mnogo veća ‘igra’ od strane velikih sila za taj prostor.” S tim u vezi, Krajger je izneo informaciju da su Amerikanci tražili od Italijana da „favorizuju“ albanske iseljenike u Italiji ne bi li tako došli do pozicija u Albaniji.
Saznanja kojima je raspolagala jugoslovenska tajna policija navela su Krajgera na pesimističke zaključke u pogledu perspektive kosovskog pitanja: „Jer i pored neizvesnosti na samom Kosovu, mislim da i ta zbivanja u inostranstvu pokazuju da je to dugoročan proces, da iza toga stoje i druge velike sile. Mi ćemo pokušati da utvrdimo ko, ali moram reći da konstantno sa Zapada dobijamo servirano da se radi o SSSR-u, a sa Istoka dobijamo servirano da se radi o Zapadu. Sve to pokazuje da se situacija na Kosovu neće brzo završiti.”
Tokom 1981. godine jugoslovenski lideri su nastavili sa diskusijama o mogućoj ulozi velikih globalnih sila u kosovskoj krizi, pri čemu se spekulisalo o odgovornosti oba hladnoratovska bloka. Upadljivo je bilo da su jugoslovenske obaveštajne službe raspolagale krajnje oskudnim informacijama o ovom pitanju, pa pomenute spekulacije u tom trenutku nisu bile potkrepljene konkretnijim argumentima.
Ako Bog da, Kosovo ćemo osvetiti – suze u očima crnogorske kraljice
Aktivnost službi
Krajem juna 1981. godine, na sednici Predsedništva CKSKJ, Nikola Ljubičić, ponovo je govorio o rivalitetu dva bloka oko Albanije, ali je naglasio da Beograd nije došao do informacija o njihovoj ulozi u kosovskoj „kontrarevoluciji“. Ipak, on nije imao dileme oko visoke zainteresovanosti Istoka i Zapada za Albaniju, Kosovo i albansko pitanje:
„Ne raspolažemo podacima sa kojima bi ukazali na direktnu umešanost blokova, posebno SAD i Sovjetskog Saveza, u sadašnje događaje na Kosovu. Vi svi znate da Istok tvrdi da je tu umešan Zapad, a zapadne službe i zapadni rukovodioci tvrde obrnuto. Međutim, prema nekim podacima vidi se da je veoma izražen njihov interes kako za Albaniju, tako i za Kosovo. I jedni i drugi procenjuju da će Albanija posle Envera Hodže morati da se opredeli i u tom smislu poduzimaju mere da ojačaju svoje pozicije kako bi na taj način ostvarili svoj uticaj na dalju orijentaciju i tok događaja u Albaniji. U vezi s tim obe strane su organizovale i angažovale svoje članice, preko kojih deluju i utiču, kako na ekonomiku, tako i na druge vidove saradnje i pokušavaju da ostvare što veći uticaj na Albaniju.”
On je naveo da Beograd raspolaže određenim saznanjima o aktivnostima obaveštajnih službi Varšavskog pakta (posebno SSSR-a i Bugarske) prema Albaniji i Kosovu. S druge strane, Ljubičić je pomenuo tvrdnju jednog penzionisanog generala italijanskog ratnog vazduhoplovstva iz 1978. godine, da „SAD preduzimaju sve mere da bi obezbedile što jači uticaj u Albaniji i na Kosovu“.
Jugoslovenski general je podvukao i postojanje pojedinih obaveštajnih centara na Zapadu (u Austriji, SR Nemačkoj…), usmerenih na „destabilizaciju Kosova“. Ljubičić je zainteresovanost Zapada za albansko pitanje ilustrovao i iskazom jednog visokog predstavnika američke vojske: “Interesantan je istup, ovih dana, recimo, admirala koji je komandant flote SAD, koji je bio kod nas. Posle njegovog interesovanja za Kosovo i uticaj Albanije na te događaje, on odgovara: ‘Dajte nama Albaniju, pa ćete biti mirni.’ Kao što vidite, i njihov interes je dosta veliki.”
U ovoj skrivenoj igri blokova oko Albanije, režim u Tirani nije bio pasivan. Početkom osamdesetih godina, režim Envera Hodže oprezno je signalizirao spremnost na otvaranje prema svetu, i to pre svega prema svetu zapadno od „Gvozdene zavese“. Tako je ovaj veteran staljinizma, u suton svog života, ideološke dogme podredio političkim interesima.
Na suptilan način Hodžin režim je najavljivao potencijalnu sklonost ka jačanju odnosa sa Zapadom. Nije nimalo slučajno što su te, 1981. godine, albanski mediji izveštavali o „rusko-velikosrpskoj zaveri“ i akcijama „velikosrpskog šovinizma na Kosovu“. Tako je, na primer, Zeri i populit, juna 1981. godine, objavio članak pod krajnje sugestivnim naslovom „Događaji na Kosovu i tajna sovjetsko-velikosrpska saradnja“.
Očigledno je da se iza takvih poruka krila namera da se Zapad zaplaši mogućnošću jačanja sovjetskog prisustva na tom prostoru. U Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove (SSIP) bila su registrovana nastojanja Albanije da ojača odnose sa Zapadom, te da je do napretka posebno došlo u odnosima sa Francuskom i Italijom. Krajem novembra 1981. godine SSIP je uočavao da se u Tirani već tada pokazivala nesklonost traženju podrške Istoka, pri čemu su Zapadu slate poruke o „srpsko-ruskoj sprezi“ na Kosovu, odnosno mogućem ulasku Sovjeta u ovaj prostor.
Topla mora
Jugoslovenski šef diplomatije, Josip Vrhovec, procenjivao je da je Hodža igrao dvostruku igru: nije zatvarao vrata ka Istoku, ali je istovremeno nastojao da dobije podršku Zapada. Prema Vrhovcu, Hodžine optužbe na račun veza „velikosrpskog hegemonizma“ sa Istokom trebalo je da motivišu one krugove na Zapadu „koji bi pali u iskušenje da se treba jače oslanjati na Albaniju u globalnim interesima Zapada na tom prostoru.“
Godinu dana kasnije u Beogradu se pažljivo analizirao predizborni govor Envera Hodže, održan 10. novembra 1982. godine, koji je bio jasno antiruski intoniran. Oštrina napada na Istočni blok u ovom nastupu albanskog lidera pokazivala je već jasnu distanciranost Tirane od Istoka, čime se ona sve otvorenije preporučivala Zapadnom bloku.
Hodža je tom prilikom podvukao da su „Velikosrbi veliki prijatelji Rusa“, kao i da će se albanski narod odupreti pritisku „bugarsko-ruskih revizionista.“ S tim u vezi, albanski lider je uputio otvoren poziv Zapadu da podrži Albance u ovoj mogućoj borbi, stavljajući pritom akcenat na važnu geopolitičku poziciju Albanije: „Albanija je čvor u strategijskom smislu. Evropa to treba da ima u vidu.“
Hodžin verbalni zaokret ka Zapadu, nagovešten u njegovom pomenutom govoru, uznemirio je vlasti u Beogradu. U svom dnevniku tadašnji jugoslovenski ambasador u Tirani, Branko Komatina, izrazio je strahovanje da bi približavajući se Albaniji, Zapad mogao da podrži albanske planove na Kosovu: „[…] Mi i dalje ne smemo gubiti iz vida da bi NATO, u cilju učvršćenja Albanije kao kakve-takve brane protiv SSSR-a, mogao da padne u iskušenje da joj čini određene koncesije u vezi sa njenom politikom prema Jugoslaviji i Kosovu.“
Sredinom 1984. godine SSIP je u jednom dokumentu izneo utisak da sa približavanjem postenverovskog perioda jača interesovanje supersila i evropskih zemalja za Albaniju, pri čemu je naglašeno da je interes Jugoslavije da Albanija ostane izvan blokova. S tim u vezi, posebno su analizirani ciljevi i pozicije dve supersile na Balkanu.
Konstatovano je da su sovjetske pozicije na Balkanu jače, s obzirom na direktno prisustvo sovjetskog uticaja u ovom regionu, preko Bugarske i Rumunije. Ipak, SSSR je bio, smatralo se tada u SSIP-u, limitiran činjenicom da nije dosegao „topla mora“. Iz tog razloga, čitamo dalje u ovom dokumentu, SSSR je bio strateški zainteresovan za prodor ka balkanskom primorju: „Ta težnja, tj. ovladavanje ili ostvarenje odlučujućeg uticaja nad zemljama koje drže balkansko primorje, predstavlja osnov njegove [SSSR – P.D] sadašnje i dugoročne strategije na Balkanu.”
S druge strane, čitamo u istom dokumentu, strategija SAD je bila usmerena ka sprečavanju takvog ishoda, koji bi, prema tumačenju SSIP-a, ugrozio zapadne pozicije na Balkanu: „Iako Balkan nema za SAD onaj strateški interes koji ima za SSSR, za SAD i za NATO je od bitnog značaja da spreče prodor SSSR-a na ovo područje, jer bi to u velikoj meri promenilo odnos snaga u Evropi i šire, i dovelo u pitanje stratešku prednost koju Zapad sada ima na Mediteranu.“ Ocenjeno je i da SAD svoju strategiju na Balkanu sprovode direktno, ali i preko drugih članica NATO – SR Nemačke, Francuske, Velike Britanije i Italije.
Tako su se osamdesetih godina prošlog veka dve supersile sudarile na Balkanskom poluostrvu, i to na uskom primorskom području Balkana, čiji je važan deo zauzimao albanski narod. Ta činjenica je albanskom i kosovskom pitanju dala globalnu dimenziju. Velika bitka za Albaniju i Kosovo dodatno je dobila na dinamici posle smrti Envera Hodže 11. aprila 1985. godine.
Odlomak iz knjige: Petar Dragišić, Albanska emigracija i kosovsko pitanje 1981-1989, Beograd, Stella polare 2025.
Izvor: Stella Polare
