Piše: Aćim
Kada je početkom oktobra 2019. Peter Handke dobio Nobelovu nagradu za književnost, Salman Ruždi je tu odluku na Tviteru dočekao na nož. Handkeu je zamjerio podršku Srbima tokom devedesetih.
U tom momentu Ruždi ima 2 miliona pratilaca, a ja negdje oko 400. Izvlačim davno zaboravljeni citat, akademika i dragog prijatelja, dr Gojka R. Ćetojevića, na koji mi je Ruždi oštro i ironično odgovorio.
Ubrzo nakon toga me je i blokirao. Nije mi bilo svejedno. Prijatelji su me tješili da nije do mene, a ni do Gojka.
Vrhunac svesrpskog antiruždijevskog karnevala postaće komentar tviterašice Zoje koja Ruždiju ostavlja komentar da je njegovo najbolje djelo “Lovac na zmajeve”, ali da i to nije ništa posebno. Blokira i nju. Nepotreban i neprimjeren akt pisca “Lovca na zmajeve” prema svojoj čitalačkoj publici. Možda čak i mizogin.
Juče je g. Muharem Bazdulj dao mali omaž ovim dešavanjima, u svojoj kolumni na sajtu RT Balkan. Dodao je i detalje najnovijeg Ruždijevog obračuna sa Srbima i Novakom Đokovićem.
Zašto je Ruždi 2019. odgovorio na citat dr Ćetojevića?
Najlakši odgovor bi bio da je to trapavi refleks starijeg čovjeka, iziritiranog i nesnađenog u digitalnom prostoru, što bi mladi rekli – bumerizam.
Reklo bi se da su tu stvari malo dublje.
Pao mi je na pamet Franc Fanon, psihoanalitičar i revolucionar, autor knjige “Prezreni na svijetu” (The Wretched of the Earth, 1961), jedan od najpoznatijih mislilaca u oblasti dekolonizacije i psihopatologije kolonizacije. Fanon je proučavao psihološke posljedice kolonizacije na umove kolonizovanih pojedinaca. Istraživao je kako je kolonijalizam doveo do osjećanja inferiornosti, samomržnje i fragmentiranog osjećaja identiteta među kolonizovanim narodima, posebno među onima koji su težili asimilaciji u kulturu kolonizatora.
Citat koji je Ruždija isprovocirao je pronicljivo zapažanje dr Gojka R. Ćetojevića o liku i djelu g. Ruždija. Napisano ironično u posh English stilu, sadrži cinizam i lijepo upakovanu uvredu. Ono je i trojanski konj, udica, šibicarska “navlakuša”.
Autsajderski kolonizovani um je imao potrebu da odgovori jer je napisano bilo na frekvenciji onoga što je Ruždi identitetski želio da postane ili potvrdi, to je forum u koji se u tom momentu osjetio pozvan, komotan i samo svoj. Stilski, kulturološki, ljudski. Veći Englez od Engleza. Prokazan zbog djela “Satanski stihovi”, postao je planetarna zvijezda zbog svoje blasfemične i buntovne kuloće koja “razbija tabue”.
Međutim, svaki čovjek svjesno ili nesvjesno traži gdje će da usidri svoj identitet, posh English provokacija nije bezbojna i globalistički neutralna. Ona je apsolutno određena identitetom Imperije koja je kolonizovala Ruždijevu zemlju rođenja. Taj jezik i taj stil su nacionalno, jezički, intelektualno i klasno srce britanske aristokratije.
Ruždi podsvjesno ostaje dječak sa margina Imperije koji i nakon ostvarene svjetske slave ima potrebu da bude veći Englez od Engleza.
Potrebu da pokaže da je dominantniji u verbalnom oktagonu sa dr Ćetojevićem. Da pokaže da je one of them.
Drago mi je što se dr Gojko R. Ćetojević nije upuštao u dublju polemiku sa g. Ruždijem.
Imaju i drugi narodi ruždije koji se dodvoravaju i oponašaju ljude i kulture s kojima se suštinski “ni u putu nisu sreli”. Ni rođenjem, ni odrastanjem, ni životom, ni obrazovanjem, ni temeljnim vrijednostima. Sve u nadi da će im kul čike dodijeliti poslić podizvođača, neku grantić-kinticu, pomaziti ih po glavi i reći “good boy” ili “good girl”. Kulturološki, klasno i mentalitetski će uvijek ostati štrecavo-anksiozni oportuni podanici koji suštinski ne vjeruju u vrijednost svoje matične kulture. Oni koje su svoji odbacili, a tuđi nikada iskreno nisu prihvatili. Zaslužuju satirično postmoderno resetovanje i razobličavanje.
Dr Ćetojević nas je učio da ne budemo kao oni.
Izvor: beecaretaker.wordpress.com
