Piše: Branko Milanović
Knjiga Oda Arnea Vestada i Čen Đena Velika transformacija: Kineski put od revolucije do reformi govori o tome šta se u Kini događalo u periodu između „Velikog skoka napred“ (ekonomskog i socijalnog programa sprovođenog od 1958. do 1961) i ranih reformi koje su postavile temelje za najveći i najdugotrajniji ekonomski rast u istoriji. Knjiga, dakle, pokriva period od katastrofe „Velikog skoka napred“ do 1985. godine.
Ovim ključnim periodom kineske istorije bavili su se brojni pisci, politikolozi, ekonomisti i sociolozi. Ideološki gledano, oni uglavnom zauzimaju dva različita stanovišta. Po jednom, pošto je maoizam bio katastrofalan, Kina je mogla da počne da se razvija tek nakon smrti Mao Cedunga 1976. i uklanjanja „Četvoročlane bande“ (političke frakcije u vrhu Kineske komunističke partije koju su činili Đang Ćing, Džang Čunćao, Jao Venjuen i Vang Hungven).
Po drugom stanovištu maoizam je, često na mnoge neočekivane načine a ponekad veoma svesno, posejao seme budućeg rasta.
Metodološki, istraživanja se takođe dele u dve velike grupe. Jedna se fokusira na istoriju „odozgo“, gde se ključni događaji predstavljaju kao rezultat borbe frakcija unutar političke elite, dok druga polazi od širih društvenih procesa, u kojima ekonomske i socijalne promene (poput razvoja malih preduzeća ili značajno većih sloboda za žene) pokreću istoriju.
Gde su u tome Vestad i Čen?
Počnimo od ideologije. Prema stajalištu da je maoizam usporio ekonomski uspon, Kina bi danas bila još uspešnija i bogatija da je ranije, mnogo pre osamdesetih, prešla na tržišnu ekonomiju i izvozno orijentisan rast. Iz te perspektive, godine Maove vladavine su izgubljene: ne samo zbog ljudskih žrtava (verovatno je oko 20 miliona ljudi umrlo tokom „Velikog skoka napred“, a demografski gubici, kako pišu Vestad i Čen, dostižu i 30 miliona), već i zbog izgubljenih godina ekonomskog rasta.
Iako Vestad i Čen ne opovrgavaju direktno ovaj stav, čini se da su prema njemu skeptični. Ne samo zato što pokazuju da su neki neočekivani procesi, poput raspada partijskog aparata tokom Kulturne revolucije, doveli do značajnih ekonomskih promena (brojne opštine i komune počele su da se bave trgovinom, stvarajući neobične vlasničke strukture i šeme zaduživanja kako bi podstakle proizvodnju), već i zato što, budući da su politikolozi, znaju da bi rast Kine vođen izvozom bio nemoguć bez političkog približavanja Sjedinjenim Državama.
To približavanje nije bilo moguće sve dok je Kina bila deo sovjetskog bloka, a ni kasnije, kada se razišla sa Sovjetskim Cavezom, sve dok je težila da igra implicitno antiameričku ulogu u Trećem svetu. Bez normalizacije odnosa sa Sjedinjenim Državama ne bi bilo rasta izvoza, velikih stranih direktnih investicija niti transfera tehnologije. Dakle, političko repozicionaranje na globalnoj (geopolitičkoj) sceni bilo je neophodan preduslov za kineski uspon.
Vestad i Čen s pravom ukazuju na spoljnopolitičke korene kineskog uspeha i samim tim (indirektno) i na ulogu maoizma: Maov odlučni raskid sa Sovjetskim Savezom i pozicioniranje Kine kao jednog od tri pola u međunarodnoj politici.
Metodološki, Vestad i Čen su pristalice klasične škole koja polazi od toga da istoriju stvara mali broj pojedinaca koji se međusobno bore za vlast. To je istorija ličnosti i politike elita. Takav pristup daje živost knjizi, jer se čitalac identifikuje (ili ne identifikuje) sa ključnim akterima, a zbog nestabilnosti i čestih obrta u kineskoj politici knjiga se čita gotovo kao triler. Tako sam veći deo knjige pročitao za jedan vikend.
Iako se o ovoj temi već mnogo pisalo, naročito tokom poslednje decenije kada je više dokumenata postalo dostupno, Od Arne Vestad i Čen Đen u svojoj knjizi donose mnoštvo novih podataka, crpeći ih, između ostalog, i iz Čenove veoma hvaljene biografije Džou Enlaja. Kvalitet pripovedanja je izuzetan, što čitaoca tera da nastavi sa čitanjem.
Umesto da se bavim drugim delom knjige u kome se govori o reformama (poglavlja 8–11) i na koji će se verovatno fokusirati većina recenzenata, ovde želim da se zadržim na period do 1977. godine, odnosno do godinu dana posle Maove smrti, kada je Hua Guofeng izvanredno (i nakratko) objedinio funkcije predsednika Komunističke partije Kine, premijera i šefa Vojne komisije Centralnog komiteta, eliminisao „Četvoročlanu bandu“ i omogućio politički povratak Denga Sjaopinga.
Tri pitanja koja se tiču ovog perioda kineske istorije, čak i posle čitanja ove i sličnih knjiga, i dalje mi ostaju zagonetna: (a) koje je ideološko poreklo Maovog insistiranja na „permanentnoj revoluciji“; (b) kakve su bile namere Lin Bjaoa kada je bezuspešno pokušao da pobegne u Sovjetski Savez; (v) zbog čega je snaga Levice bila tako velika u industrijskim gradovima kao što su Šangaj i Vuhan.
Na prva dva pitanja možda nikada nećemo dobiti odgovor – možemo samo da spekulišemo. Treće je, međutim, po mom mišljenju, podložnije argumentovanoj raspravi. A moglo bi da pomogne i da pruži odgovor i na prvo pitanje.
Ideološke implikacije ekonomskog uspeha Kine: Komunizam s kineskim licem
Mao
Objašnjavati Kulturnu revoluciju isključivo Maovom željom da „ponovo promeša karte“ i kroz haos obnovi svoju apsolutnu vlast – kako ti čine neki autori, ali ne Vestad i Čen – očigledno je nedovoljno, ne samo zato što Maova moć nije bila dovedena u pitanje čak ni posle neuspeha „Velikog skoka napred“. Vestad i Čen pokazuju da je Mao, čak i kada je posle 1962. bio u delimično defanzivnom položaju, ostao moćan i u potpunosti je držao sve pod kontrolom.
(Izraz „držati sve pod kontrolom“, kada se primenjuje na Maoa, mora se razumeti drugačije nego kada se primenjuje na bilo kog drugog lidera. Mao je „držao sve pod kontrolom“ ne tako što je bio sveprisutan i upravljao svim odlukama, ma koliko one bile sitne, već je „držao sve pod kontrolom“ na način na koji Bogovi kiše drže stvari pod kontrolom: to jest, najčešće tako što nisu prisutni, a onda se hirovito pojave da donesu ključne ili zagonetne odluke, nakon što su o njima razmišljali u samonametnutoj usamljenosti. Te odluke bi potom svi prihvatali, ili se bar pretvarali da ih prihvataju.
Maov stil vladanja verovatno je najbliži načinu na koji su Stari Grci zamišljali da se bogovi mešaju u poslove smrtnika.)
Dalje, Maovo insistiranje pred kraj života da je Kulturna revolucija bila „70% dobra, 30% pogrešna“, da je bila neophodna i da predstavlja veliki uspeh Partije, ukazuje na njegovu duboku ideološku privrženost ideji permanentne revolucije. Možda je Mao, poput Tomasa Džefersona, verovao da se drvo slobode i društvene mobilnosti mora povremeno osvežiti prolivanjem krvi.
U jednom govoru, koji Vestad i Čen citiraju, Mao kaže:
„Neki članovi Partije ne žele da idu napred, neki ljudi se plaše revolucije. Zašto je to tako? Oni su postali visoki funkcioneri pa štite interese visokih funkcionera: imaju dobre kuće, automobile, visoke plate i poslugu, žive bolje nego kapitalisti. Revolucija će uvek postojati. Uvek će biti ljudi koji se osećaju pritisnutima – niži činovnici, studenti, radnici, seljaci, vojnici. Oni ne vole kada ih veliki ljudi pritiskaju, pa žele revoluciju. I za deset hiljada godina od sada, mislite li da ove protivrečnosti neće biti vidljive?“
Ove reči pokazuju da je Mao socijalizam posmatrao kao klasno društvo, a novu birokratiju kao novu klasu, zabrinutu pre svega za sopstvene materijalne privilegije i privilegije svojih potomaka. Hteo je da ih uzdrma i izvede iz tog udobnog položaja.
Zreli Mao je možda smatrao da svaki društveni sistem – čak i visoko razvijeni socijalizam – kroz reprodukciju, kroz porodičnu strukturu ponovo stvara one odnose protiv kojih se Mao, kao mladi bibliotekar koji se pridružio novoj Komunističkoj partiji, pobunio. Njegove kritike sovjetskog „socijal-imperijalizma“ možda nisu bile motivisane samo geopolitikom „umotanom“ u jezik revolucije, već su zaista izražavale gađenje prema stvaranju nove klase (kritika koju bi Mao nesumnjivo uputio i današnjem sistemu u Kini).
Stari Mao je možda bio isti kao i mladi Mao: pobunjenik protiv hijerarhijske strukture koju svako uređeno društvo nameće.
Ako je ovo tumačenje tačno – a oni koji bolje poznaju Maova dela mogu proceniti da li je suvislo ili nije – onda Mao mora biti uvršten među anarhokomunističke lidere koji su klasnu analizu primenjivali na sve vrste društava. Možda je bio i realističniji, ili radikalniji, od Marksa i Engelsa, koji su smatrali da je moguće društvo u kome će nestati klasne protivrečnosti.
Lin Bjao
Druga tema, na koju bi se možda moglo baciti više svetla, tiče se odluke Lin Bjaoa da pobegne iz Kine (poginuo je 1971, u avionskoj nesreći u Mongoliji pri pokušaju bega). Vestad i Čen se uzdržavaju od tvrdnje da je postojao plan za puč, što je hipoteza nekih drugih autora koji smatraju da se Lin prilično ozbiljno pripremao za prevrat, uključujući i nameru da bombarduje voz u kojem se nalazio Mao.
Ničeg od toga nema u knjizi Vestada i Čena. Oni Linovu odluku o bekstvu vrlo šturo objašnjavaju njegovim postepenim uviđanjem da se Mao okreće protiv njega (iako je on još uvek zvanično bio „broj 2“, a time i formalni Maov naslednik). Umesto da se suoči sa uobičajenim poniženjima samokritike, kažnjavanja i javnog poniženja, Lin Bjao je odlučio da pobegne iz Kine.
Vestad i Čen dokumente koje je o planiranom puču napisao Linov sin tretiraju kao nedovršene zapise jednog nesposobnog mladića. Drugi ih, međutim, vide kao dokaz ozbiljno pripremanog prevrata. U svakom slučaju, ostaje pitanje – možda i bez konačnog odgovora – šta je Lin pokušavao da postigne, osim što je želeo da spase sopstveni život? Da li je mislio da bi iz egzila u Sovjetskom Savezu mogao da igra neku političku ulogu u Kini? (Lin Bjaov prebeg, ali na mnogo nižem nivou, ponoviće se 2012. godine u slučaju Vang Liđuna nakon afere Bo Silaja. Ali tamo je cilj bio jednostavan – spasiti sopstvenu kožu.)
Levica
Kada je izvršen udar protiv Četvoročlane bande, uspeh je bio trenutan i potpun. Dobar deo tog uspeha proizašao je iz zbrkanog i neumešnog političkog manevrisanja same Bande, kao i iz znatno većih organizacionih sposobnosti rukovodstva Narodnooslobodilačke armije, koje je puč organizovalo i u njemu aktivno učestvovalo (naročito maršal Je Đijanjing).
Aktivnost Bande tokom godina Maove vladavine, sve do samog kraja, gotovo u potpunosti svodila se na pisanje članaka, napade na navodne „pristalice kapitalističkog puta“ i pletenje intriga unutar Partije. Činilo se da nisu sposobni ni za šta ozbiljnije.
Njih četvoro bili su gotovo savršeni primer nedoraslih ideologa koji kuju zavere na najvišim nivoima birokratije, drže pridike onima ispod sebe, ali su lišeni svake ozbiljne programske politike, organizacionih sposobnosti, pa čak i elementarnog zdravog razuma kada je reč o borbi za vlast. Napredovali su u klimi u kojoj su mogli (zahvaljujući Đang Ćing i Maovom nećaku Mao Juansinu) da se sakriju iza „Starog“ i pletu paukovu mrežu intriga i insinuacija.
Ali njihova odvojenost od realnog života – što Vestad i Čen dobro opisuju – odmah nameće sledeće pitanje: kako onda objasniti političku snagu tzv. Levice (to jest Četvoročlane bande) u mnogim velikim industrijskim gradovima, uključujući Šangaj? Šta su ti brbljivci sa nekoherentnom ideologijom mogli da ponude milicijama u Šangaju, koje su bile više nego spremne da ponove Parisku komunu, da potope brodove u luci i krenu u sveopšti građanski rat?
Teško je verovati da je Levica jednostavno ponudila nekoliko viših političkih položaja ključnim gradskim vođama. To ne može da objasni zašto su hiljade radnika tamo bile spremne na borbu, niti – kao što pokazuju Vestad i Čen – zašto podrška Levici i u ostatku Kine nije bila nimalo zanemarljiva.
Zapadni (ili savremeni) čitalac odrastao u kapitalizmu i svestan da je uspeh Kine posle Maoa postao moguć tek nakon eliminacije Levice, pita se na čemu se zasnivala tako snažna podrška. Tim pre što je ona usledila posle haosa Kulturne revolucije, kada je većina ljudi – bilo bi logično očekivati – samo želela da bude ostavljena na miru i da više ne mora da učestvuje u beskrajnim mitinzima, uzvikuje parole, biva prebijana ili „slata“ u izgnanstvo u unutrašnjost zemlje.
Jang Đišeng u svom monumentalnom delu Svet okrenut naglavačke, iako je izrazito kritičan prema Kulturnoj revoluciji i iako iznosi na stotine primera psihičke i fizičke torture, ipak – možda i nevoljno – ističe i neke njene oslobađajuće aspekte: odbacivanje svih normi i rušenje hijerarhija (koje su u kineskom društvu, bilo tradicionalnom bilo postrevolucionarnom, bile tako zagušujuće). (Jang Đišengovu knjigu Svet okrenut naglavačke prikazao sam u dva dela: kritički prikaz je ovde; pohvalni prikaz je ovde.)
Bila je to revolucija oslobađanja od stega koja je neminovno stvarala haos. Moć naroda, prepuštena sama sebi, vodi u anarhiju. Ali da li je moguće da je 1976. godine još uvek bilo dovoljno ljudi kojima je sloboda od svake društvene obaveze (uprkos riziku da se nađu na pogrešnom kraju batine) bila privlačnija od povratka uobičajenim hijerarhijama?
Ova poslednja pretpostavka ističe dvostruku prirodu Kulturne revolucije: kao pokreta za potpuno oslobađanje i nasilno rušenje svih konvencija, koji istovremeno rađa nasilje, haos i vladavinu rulje. Time se otkriva duboko ambivalentna priroda Kulturne revolucije i možda se njome delimično odgovara na moje prvo pitanje, ili se bar ono iznova postavlja: zašto je Mao pokrenuo Kulturnu revoluciju i zašto je toliko uporno tvrdio da je to bila ispravna odluka?
P.S: Nekim površnim posmatračima Kulturna revolucija može ličiti na Staljinov Veliki teror. U oba slučaja visoki partijski aparat, a u suštini i svako na bilo kom položaju (osim samih vođa), bio je izložen mogućnosti degradacije, kažnjavanja i smrti. Ali Maova Kulturna revolucija bila je haotičan proces koji je dolazio „odozdo“ i imao prepoznatljivu ideološku komponentu. Staljinov Veliki teror, iako često nasumičan, sprovođen je u potpunom redu, uz pomoć specijalnih službi NKVD-a. Dakle, u osnovi se radilo o sasvim različitom poduhvatu. U Velikom teroru nije bilo nereda, improvizacije ni demonstracije moći naroda; a sve je to bilo prisutno u Kulturnoj revoluciji.
Izvor: Global Inequality and More 3.0
Prevod: RTS OKO
