Piše: Branko Milanović
Šta god da se desi s Kinom u budućnosti – a niko ne može biti siguran u to – jedna činjenica će ostati nesporna: najveći ekonomski uspeh u modernoj istoriji postignut je sistemom koji je u političkoj sferi kombinovao domaću kulturu sa marksizmom-lenjinizmom, a u ekonomiji prihvatio otvoreni kapitalizam. Dugoročno gledano, ideološki uticaj kineskog ekonomskog i tehnološkog uspeha mogao bi da dovede do većeg približavanja stavova širom sveta – mada ne nužno i potpune saglasnosti – o tome šta bi mogli biti sastojci najboljeg mogućeg sistema.
Ovaj esej je (skromni) pokušaj da se sagleda svetski značaj kineskog iskustva u trenutku kada je zemlja na pragu da ove ili sledeće godine, prema zvaničnoj klasifikaciji Svetske banke, postane ekonomija visokog dohotka. To se dešava četrdeset šest godina nakon što je Kina – posle nekoliko decenija izolacije – pristupila Svetskoj banci, i to kao zemlja sa niskim dohotkom. Tako je za manje od pola veka prešla put od najniže do najviše dohodovne kategorije. Štaviše, učinila je to vodeći sa sobom na ovom putu više od milijardu ljudi (što je prosečna populacija Kine tokom ovog četrdesetpetogodišnjeg putovanja).
Ali u ovom kratkom eseju neću se baviti brojevima. O njima se raspravlja u hiljadama publikacija, uključujući i prvo poglavlje moje knjige Velika globalna transformacija (The Great Global Transformation, Penguin, novembar 2025; američko izdanje u izdanju Čikago Juniversiti Presa izlazi za dve nedelje). Pokušaću ovde da sagledam šta to znači iz drugačije, ideološke perspektive dugog istorijskog trajanja. Drugim rečima, kako bi kineski slučaj mogao da izgleda ljudima udaljenim od nas jedan ili više vekova.
Zaista, kada pogledamo velike istorijske događaje poput vizigotske invazije na Zapadnu Evropu, arapskog osvajanja Severne Afrike i Iberijskog poluostrva, pada Carigrada ili evropske kolonizacije Afrike i Azije, ne vidimo samo političku i ekonomsku stranu takvih događaja koji su menjali svet. Vidimo i njihov ideološki značaj. Vizigotska invazija stvorila je latino-germansku mešavinu i ujedinilo hrišćanstvo na Zapadu. Arapska osvajanja omogućila su Zapadu da se ponovo poveže sa grčkim učenjem koje je bilo zaboravljeno i nestalo. Pad Vizantije bio je preteča, faktor koji je omogućio renesansu, jer su mnogi umetnici i intelektualci napustili Carigrad i utočište pronašli u Italiji. Evropska osvajanja donela su ostatku sveta zapadnu ideologiju, uključujući i marksizam, o kome ću više govoriti. Čak i ako se neko ne slaže sa ovim pojednostavljenim sažetkom ideoloških posledica velikih geopolitičkih promena, ne može se poreći da su takva „preuređenja“ sveta, pored svojih očiglednih političkih efekata, imala i velike ideološke implikacije.
Ako na kineski uspeh pogledamo iz iste perspektive, šta nam se ukazuje? Čini mi se da će se kao najznačajniji ideološki ishod kineskog uspeha pokazati kretanje ka ideološkoj, ili možda čak i kulturnoj, fuziji na velikom evroazijskom prostoru. To zasnivam na sledećem razmišljanju.
Kineski ekonomski i civilizacijski uspeh postignut je na nesumnjivoj osnovi jedne evropske ideologije – marksizma, koji je bio proizvod evropskog prosvetiteljstva, nemačke klasične filozofije i engleske političke ekonomije („trijade“ koju je Lenjin vešto sažeo).
Ali to samo po sebi nije bilo dovoljno da iznedri kineski uspeh. Svako ko bi pokušao da ga objasni isključivo tim „uvezenim“ elementima, pogrešio bi. Oni su postavili temelj za uspeh. Možda jesu bili neophodni, ali ne daju potpuno objašnjenje tog uspeha.
Bez Komunističke partije Kina, nesumnjivo, ne bi postala bogata zemlja. A Partija je na vlast došla oslanjajući se na zapadnu ideologiju, koju je umešno prilagodila kineskim prilikama. Ipak, da bi bila delotvorna i da bi u proteklih četrdeset godina izvršila tako duboku transformaciju, Partija je morala da te suštinski strane elemente spoji sa domaćim ideologijama – prvo onima koje su izvedene iz tradicionalnog legalizma, a potom i konfucijanstva. Spojila je dakle izrazito evropske i kineske ideološke tradicije u jednu celinu koja je dovela do ekonomskog rasta i poboljšala živote miliona ljudi.
Ne mogu da procenim koliki je udeo marksizma a koliki kineskih ideoloških tradicija (pola-pola?) u trenutnom razmišljanju Komunističke partije Kine, onako kako se ono ogleda u dokumentima najviših partijski organa i u govorima Si Đinpinga. Ali mi je sasvim jasno da su tu oba elementa prisutna.
Pojedine formulacije koje se mogu čuti potiču iz marksističke „klavijature“ (međuzavisnost proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, dijalektika, materijalističko shvatanje istorije, konačni trijumf socijalizma), dok druge – kojih su prepuni govori i anegdote Si Đinpinga (o kojima sam pisao ovde) – dolaze iz sasvim drugačije tradicije, konfucijanstva: ponašanje u skladu s vrlinama, prihvatanje hijerarhije zasnovane na moralnim vrednostima, samoodricanje i disciplina.
Ponekad ta dva toka izgledaju kao da se ne uklapaju sasvim jedan u drugi. Meni je ta kombinacija teška. Za nekoga ko je obrazovan u marksističkoj tradiciji, ideja da individualne moralne vrednosti mogu biti pokretač istorije zvuči pomalo neobično: marksistička filozofija se bavi individualnim interesima uglavnom u meri u kojoj ih oblikuju istorijske sile koje su same po sebi van njegove neposredne. Štaviše, uspostavljanje višeg ekonomskog i političkog poretka ne može se postići samo unapređenjem lične moralnosti. Naprotiv – tek kada se takav poredak izgradi, moguće je i moralno uzdizanje pojedinaca.
Marksova čuvena misao (koju je zapisao još u mladosti) glasi: „Ljudi stvaraju svoju istoriju, ali je ne stvaraju po sopstvenoj volji; ne stvaraju je pod okolnostima koje su sami izabrali, već u okolnostima koje su zatekli, koje su im date i nasleđene iz prošlosti.“
U dokumentima Komunističke partije Kine, međutim, često se upravo moralne vrline – odnosno delatnost samih ljudi – ističu kao preduslov za postizanje superiornog društvenog sistema.
Primetio sam ovu nelagodnu suprotstavljenost kada sam uporedio sopstveno tumačenje dokumenata Komunističke partije Kine sa tumačenjem ljudi koji su upućeniji u tradicionalnu kinesku kulturu i ideologiju. Marksističke elemente sam lako prepoznavao i razumeo, ali mi je njihov odnos prema kineskom nasleđu ostajao nejasan. Drugi su, pak, bez teškoća prepoznavali i naglašeno se pozivali na kineske vrednosti, dok su marksističku terminologiju smatrali sporednom ili umanjivali njen značaj.
Pozivi na „sinifikaciju marksizma“, sada zvanični ideološki stav KPK, izazivaju nedoumice kod obe strane. „Sinifikacija marksizma“ deluje kao nastojanje da se spoje dve suštinski suprotstavljene ideologije: jedna prevashodno „makro“ orijentisana (usmerena na društvo kao celinu), druga orijentisana „mikro“ (usredsređena na pojedinca).
Kineska TV serija „Kad se Marks sreo sa Konfucijem“ (2023)
Džijang Šigong (predstavnik takozvane škole kineskih „konzervativnih socijalista“) uočava tu razliku, ali ne samo što je ne smatra problematičnom, već dve strane vidi kao međusobno dopunjujuće:
„Kina se dosledno suočava sa pitanjem sinifikacije marksizma. Kao univerzalna filozofska istina, marksizam ne samo da mora biti integrisan u konkretnu praksu kineske istorije, već se mora spojiti sa tradicionalnom kineskom kulturom. Misao Si Đinpinga o socijalizmu s kineskim karakteristikama za novo doba oslanja se na tradicionalno kinesko „učenje srca“ (心学) kako bi se udahnula nova snaga komunističkim idejama… a time se izgrađuje i dodatno učvršćuje duhovna snaga čitave Partije i naroda.“ (Open Times, januar 2018).
Uprkos nastojanjima da se to zataška, intelektualna nelagoda je, čini se, uvek prisutna kada se rađaju nove sinkretičke ideologije. Time se bavio i Samir Amin, koji je bio posebno osetljiv na globalne implikacije uspeha Kine i njen složeni odnos prema marksizmu i „realno postojećem“ kapitalizmu:
„Mora se priznati da ono što su najvažnije društvene i političke borbe dvadesetog veka pokušavale da ospore nije bio toliko kapitalizam kao takav, već permanentna imperijalistička dimenzija realno postojećeg kapitalizma. Pitanje je, dakle, da li ovo pomeranje težišta borbe nužno dovodi kapitalizam u pitanje. („Putanja istorijskog kapitalizma“ u Samo ljudi stvaraju svoju istoriju, str. 95).
Sinifikacija marksizma nije samo pokazala svoju vrednost u praksi (što bi sigurno obradovalo Marksa), već je dovela do stapanja dve različite ideološke tradicije. Ona je približila evropski, odnosno zapadni, i kineski ideološki „prostor“. Na isti način kao što je evropski uspon svojevremeno preneo zapadne ideje u Kinu, tako će sinifikovani marksizam, oslonjen na kineski ekonomski i tehnološki uspeh, vršiti uticaj na Zapad i druge delove sveta. Putem obrnute uzročnosti, mogao bi uticati na zapadno mišljenje (uključujući u njega elemente kineske filozofije), a novi kinesko-zapadni amalgam mogao bi da postane uzor i da se proširi u drugim delovima sveta.
Šta god da se desi s Kinom u budućnosti – a u to niko nije siguran – jedna činjenica će ostati nesporna: najveći ekonomski uspeh u modernoj istoriji postignut je sistemom koji je u političkoj sferi kombinovao domaću kulturu sa marksizmom-lenjinizmom, a u ekonomiji prihvatio otvoreni kapitalizam.
Dugoročno gledano, ideološki uticaj kineskog ekonomskog i tehnološkog uspeha mogao bi da dovede do većeg približavanja stavova širom sveta – mada ne nužno i potpune saglasnosti – o tome šta bi mogli biti sastojci najboljeg mogućeg sistema.
Izvor: RTS OKO
